Danas je Međunarodni dan materinskoga jezika

Od 2000. godine, svake se godine 21. veljače obilježava kao Međunarodni dan materinskoga jezika - s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti. Međunarodni dan materinskoga jezika jedan je od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda.

UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog Bangladeša proglasio dan 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. Važnost toga dana potvrđena je godine 2001. aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti.

- Svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku, piše u 5. članu Deklaracije o kulturnoj različitosti.

Smatra se da nije slučajno da je Međunarodni dan materinskoga jezika prihvaćen na prijedlog Bangladeša. Naime, kada je 1947. u Britanskoj Indiji prestala britanska kolonijalna vlast, stvorene su dvije neovisne države: Indijska Unija s hinduskom vjerskom većinom i Pakistan s muslimanskom većinom.

Bile su podijeljene i neke indijske etničke provincije. Bengalija je podijeljena na indijsku saveznu državu Zapadni Bengal u kojoj je Kalkuta glavni grad Kalkuta i na nekadašnju pakistansku pokrajinu Istočni Bengal, teritorijalno nepovezanu s glavninom Pakistana. Pakistanska Vlada je, među ostalim, nametala jezik urdu cijelomu ondašnjem Pakistanu. Bio je to jedan od razloga rata u kojem je u Istočnom Bengalu 1971. proglašena neovisna država Bangladeš u kojoj je glavni grad Dhaka s bengalskim kao službenim jezikom.

Što (ne)znamo o hrvatskome jeziku

Hrvatski je slavenski jezik, zapadnojužnoslavenske podskupine u slavenskoj grani indoeuropske jezične porodice koji se kao i ostali slavenski jezici razvio iz praslavenskoga.

Hrvatski jezik je službeni jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini, a njime se služe i pripadnici hrvatske etničke i jezične manjine u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj, Italiji te u drugim državama u kojima žive pripadnici hrvatske jezične zajednice. Sveukupno njime se kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi.

Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati. Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati, dok se štokavskim narječjem, uz Hrvate, služe i Bošnjaci, Srbi i Crnogorci.

Što se tiče dijalekata - od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (tzv. slavonskim) govore samo Hrvati, a novoštokavskim ikavskim i ijekavsko-šćakavskim Hrvati i Bošnjaci. Dok novoštokavskim ijekavskim govore Hrvati na više terena i na širem dubrovačkome području, ali i drugi južnoslavenski narodi.

Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka) služe se uglavnom dijalektima čakavskoga, rjeđe štokavskoga i kajkavskog narječja. Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise služe se štokavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj služe se jednim torlačkim dijalektom. Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasistemu slavenske jezične grane.

Najstariji hrvatski tekstovi pisani su svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo glagoljicom.

Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma koja se najčešće naziva bosančicom, a od XIV. stoljeća sve se češće počinju koristiti i latiničkim pismom.

Utjecaj hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon provale Turaka u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII. st. hrvatska čakavska i osobito štokavska književnost dosežu europsku literarnu razinu.

Početci standardizacije današnjega hrvatskog jezika sežu u XVIII. stoljeće. Međutim, i prije toga razdoblja na prostoru sjeverozapadne Hrvatske razvija se kajkavski standardni jezik, dok se na ostalim hrvatskim područjima, bez obzira na to pripadaju li štokavskomu ili čakavskomu narječju, utiru temelji današnjemu standardnom hrvatskom jeziku koji nastaje na organskoj novoštokavskoj podlozi zapadnoga tipa.

U doba Hrvatskoga narodnog preporoda u prvoj polovici XIX. st. zapadna novoštokavština postaje temeljem općehrvatskoga jezičnoga standarda. Pod utjecajem sjevernih i zapadnih slavenskih jezika uvodi se morfofonološki pravopis, a u grafiju dijakritički znakovi. Temelji standardizacije današnjega hrvatskoga jezika uglavnom su učvršćeni krajem XIX. stoljeća.

Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima. Hrvatski je jezik ugrađen u temelje hrvatskoga nacionalnog i jezičnog identiteta.

No, standardni se jezik ne može nikada do kraja naučiti. Stoga je proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika i njegova standarda osnovna zadaća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.