8. ožujka 1857. - Dan žena

Do 19. stoljeća muškarci i žene pripadali su drukčijim svjetovima. Život žene bio je ukalupljen i često je prolazio u neznanju. Tu sliku počela je mijenjati industrijalizacija.

Za naglo širenje industrije trebalo je mnogo radnika, a u tu su svrhu mogle poslužiti i žene. Vlasnicima tvornica pokazale su se višestruko isplative: za isti rad manje su ih plaćali. Radni uvjeti bili su neljudski: radno vrijeme od 12 do 16 sati na dan, trudnice bi radile do samoga porođaja, nisu se smjele kretati bez dozvole, pa ni ići na zahod…

Prve javne prosvjede protiv takvih radnih uvjeta održale su tekstilne radnice New Yorka 8. ožujka 1857. Kako nisu imale ni ekonomsku, ni društvenu ni političku ravnopravnost, osjećale su se poniženo. Osim toga, bilo im je zabranjivano okupljanje u sindikate, štrajkanje, a iako su često bile grubo premlaćivane, pri traženju svojih prava  nisu odustajale jer nisu imale što izgubiti. Štrajkale su i dalje - pod sloganom kruh i ruže: kruh je simbolizirao gospodarsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života.

Nakon jednoga takvog štrajka radnice američke tekstilne tvornice Triangl, osim smanjenja plaće i povećanog radnog vremena, za kaznu su bile i zaključane tijekom rada. Buknuo je požar pa je 146 nesretnica izgorjelo ili poginulo skačući s prozora. Žene svijeta solidarizirale su se s njima, pa se na prijedlog Klare Zetkin 8. ožujka počeo obilježavati kao Dan žena.

Sovjetski vođa Lenjin proglasio ga je državnim praznikom zbog čega su ga žene na Zapadu sve više napuštale, smatrajući ga komunističkom umotvorinom. No, zbog iskustva iz Drugoga svjetskog rata te minoriziranje prava i položaja žena poslije njega feministički pokreti revitalizirali su proslavu 8. ožujka kao Dana žena.

Iako su ga i Ujedinjeni narodi počeli službeno obilježavati, borba za ravnopravnost žena traje i danas, jer osim u nerazvijenim zemljama diskriminacija prema ženama prisutna je i u razvijenim zemljama Zapada.