Prva industrijska dizajnerica cipela u Hrvatskoj

Čizma glavu čuva, a šubara je kvari, stara je narodna izreka. No koliko je umijeća potrebno da se izradi čizma ili cipela, znaju samo oni kojima je to struka.

Kada je keramičarka Vlasta Jarnjak, poznata po umjetničkom keramičkom nakitu, 1959. završila zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti u klasi Stelle Skopal i Blanke Dužanec, nije ni slutila da će joj dizajn cipela i rad u tvornici obilježiti najproduktivnije godine karijere.

- Ja sam kao sve žene i djevojke uz keramiku voljela jako cipele i crtala sam uvijek cipele. I tako sam saznala da Inženjerski biro izdaje jedan žurnal koji se zove Styl. Išla sam pogledati što rade i onda mi je urednica Mira Šćetinc ponudila da budem vanjski suradnik. To je bilo 1964. Tako je to počelo, kaže Vlasta Jarnjak.

Časopis je bio namijenjen međunarodnom tržištu, imao je zastupstva u 35 zemalja na 7 kontinenata i bio je četverojezični. No Styl se ubrzo u Zagrebu ugasio, a naslijedio ga je časopis Košuta, koji je imao redakciju u Rumi u Srbiji. Vlasta Jarnjak nastavila je u njemu surađivati kao ilustratorica, autorica modela i poslije glavna urednica. Počeli su posjećivati sajmove po Europi - Pariz, Firenzu, Bolognu. I tako pratili trendove.

Kreatorica cipela u Tvornici obuće Franjo Gorjup

Godne 1965. Vlasta se zapošljava kao kreatorica cipela u zagrebačkoj Tvornici obuće Franjo Gorjup na adresi Nova Ves 11, a koja poslije mijenja naziv u onaj prijeratni, Tvornica obuće Astra. U početku nije bilo lako. Ni jedan kreativni posao započeti u 6 ujutro nije jednostavno, kaže - ali ljubav za posao pomaže.

Mlada i uporna, sa znanjem dvaju stranih jezika, uspjela je nagovoriti rukovoditelje da je za tvornicu nužno da dizajner putuje. Stigla su i priznanja: Zlatna cipela Grada Zagreba na Zagrebačkom velesajmu 1968, Posebno priznanje za žensku cipelu na beogradskom sajmu, Posebna diploma i priznanje mladih potrošača te mnoga druga. No ti modeli teško su dolazili do krajnjeg potrošača. Možda nam je danas to neshvatljivo, no razlog su bili poslovođe trgovina. Bojali su se novosti i išli 'ziheraški'.

Karijera u Astri

I tako je Astra u najboljim godinama za tržište Sovjetskog Saveza proizvodila po 10.000 pari jednog modela ženske cipele te 50.000 pari modela čizama. To je svakako bilo unosnije i sigurnije. No potkraj sedamdesetih Vlasta Jarnjak odlučila je otići iz Astre. Učinila je to u trenutku najvećih uspjeha, nakon dobivene Zlatne košute i zlatnog prstena na beogradskom sajmu mode, koji joj nisu uručeni, jer su u socijalizmu nagrade odlazile kolektivu, a ne kreatoru.

Vlasta je otišla u Tvornicu dječje obuće, baš u vrijeme kad su počeli razrađivati model Mungo. 1978. izlagali su na sajmu u Beogradu i ona je napravila 'svečanu' kolekciju cipelica za bebice. Ti su modeli dobili nagradu Zlatno lane. Potkraj osamdesetih za tvornice obuće u Hrvatskoj dolazi teško vrijeme. Vlasta Jarnjak naslućuje ga, daje otkaz i postaje slobodna umjetnica te se posvećuje izradi keramičkog nakita, umjetnosti kojom se cijelo vrijeme usporedno bavila, a bavi se i danas.

Koja je tajna dobre cipele?

- Prvo i prvo, dobra cipela počinje od dobrog kalupa. Dobar kalup je baza. Zašto? Ja sam stalno govorila našim kaluparima u Sevnici i Virovitici. Nemre kalup biti kao Pajo Patak, imati ravnu nogu. Glenštik! Znate kaj je glenštik? Jedan dio metalni koji drži. Kak bi ja to rekla? Ima sigurno naziv hrvatski, ali mi smo sve po njemački. Bitna je koža, da je prirodna, da nije umjetna, tumači Vlasta.

Iako Vlasta Jarnjak već tri desetljeća ne radi u tvornici, reći će nam da još pri posjetu Kaptol centru, mjestu nekadašnje Astre, čuje strojeve 'herihterica'. Jedinstveno iskustvo prve industrijske dizajnerice cipela u Hrvatskoj, Vlaste Jarnjak, zapisano je u knjizi Branke Hlevnjak "Hod u zagrebačkim cipelama" u izdanju ULUPUH-a. Vrijedan je to prilog povijesti hrvatskog dizajna obuće.