Za Martu je život doista napisao roman

Udala se za dva brata. S 47 godina završila je srednju školu. U ratu je izgubila sve. Leukemija, rat, smrt, progonstvo... Prilično surova sudbina obilježila je život danas 73-godišnje Marte Benić iz baranjskog sela Luč, u kojemu je HRT prije više od pet desetljeća snimio veliku svadbu na snijegu. Potražili smo 19-godišnju mladenku sa snimke i doznali: danas živi  u Njemačkoj - i proživjela je nekoliko života.





"Snimajući emisiju u Osijeku bili smo pozvani na jednu svadbu. Moram priznati da sam se odlično proveo na svadbi u baranjskom selu Luču kraj mađarske granice. 25-godišnji momak Pavo Benić ženio je 19-godišnju Martu Dugački. I da vas mnogo ne zamaram, evo male bilance ove svadbe. U četiri dana 300 gostiju je pojelo: 9 debelih svinja, jednog bika, 119 kokoši, 37 torti, 27 kilograma raznih vrsta kolača, 167 kilograma kruha. I popilo se oko 900 litara vina i 68 litara rakije" - tim je riječima 1965. u emisiji "Smjerom putokaza - putevima Jugoslavije - 2. dio" novinar Gerhard Ledić opisao Martinu svadbu.

- Nije to bilo sve, nije bilo sve prikazano. Obećali su da će mi poslati (snimku, op.a.). Nikad mi nisu poslali, govori nam Marta susprežući suze. Snimku koju smo joj donijeli nakon 55 godina nije lako gledati.


Marta s bratom Stipom gleda snimku svoje svadbe nakon 55 godina.

Tragom arhivske snimke, pošavši u potragu za bračnim parom Benić, pronašli smo samo Martu. Pavo je, doznajemo dok i po nekoliko puta na početak vraća snimku s bratom i snahama, umro od leukemije nakon sedam i pol godina braka.

- Sad kad vidim da tu nema više od pola svih osoba, onda se osjećam jako emotivno. Jako. I ne mogu zadržati suze. Oprostite. Lijepa je to uspomena, kaže Marta, koja je od trenutka te svadbe do danas proživjela, kaže, najmanje pet života.

Rođena je u Luču 1947. U uskoj ulici malog i danas gotovo pustog baranjskog sela gdje odjekuje lavež pasa Marta nam pokazuje svoju rodnu kuću u kojoj je njezina obitelj od jedne sobe napravila dvije.

Kuća još prkosi vremenu:



A Marta je prkosila svom vremenu. Pavo je živio tek nekoliko kuća dalje niz ulicu. Da je prije nego se udala znala što želi, svjedoče njezine fotografije. Pregršt Martinih podsjetnika. Iz godine u godinu - kada je kao 15-godišnjakinja počela pjevati u Osijeku s vojnim orkestrom, pregršt fotografija u narodnim nošnjama. Dok pokazuje jednu od njih, kaže da ju je šila njena baka.

-  Nošnju koju imam na sebi je pravila moja baka, sve od glave do pete. Mislim da imam ruke moje bake, govori Marta koja je sama šila svoju vjenčanicu. Trebala su joj dva tjedna!


Foto: Privatni album

- Bila je to prava čipka. Prava čipka kupljena u Zagrebu u Nami. Kupila sam deset metara materijala, ako nešto pokvarim da mogu ponovno. I uživala u tome, na onu mašinu s pedalom znate, nije bilo naravno na struju! Kad smo išli iz Crkve bilo je jako ružno vrijeme, 14. studeni. Jako su padali kiša i snijeg. Ali je bilo lijepo. Iza toga snijega su se vidjela naša nasmijana lica, bili smo sretni. A taj kilometar što smo prehodali nisam razmišljala o vjenčanici, kaže nam.

Čuvala ju je, nastavlja, sve do Domovinskog rata.

- Onda su mi to sve odnijeli. Nas su istjerali jednu večer i sve su odnijeli.

Nju je samu rat odnio 1500 kilometara dalje. Od njezine zemlje, njiva, lenija... Živi u Essenu.

U Hrvatsku dođe rijetko. A kada se na to odluči, nema tih kilometara koji ju, čak ni u ovim godinama, mogu umoriti. Iz Njemačke dođe praktično bez stajanja. Zaustavi se tek da natoči gorivo... 

Odvela nas je do  kuće u koju se prvi put udala. Marta je od 1991. tek jednom kročila u to dvorište.



Prvi suprug Pavo je bio poljoprivrednik. Sve je radila s njim. Od vožnje traktora i strojeva do mužnje krava. Kuća sada ima nove vlasnike.

Sa sjetom na licu i s knedlom u grlu odgovara na pitanje o čemu razmišlja sada, baš u tom dvorištu:

- Poslije svega je ostala ipak tu moja ljubav. Tu je ostao dio mene. Bilo je lijepo živjeti tu. Međutim, sad su rodile generacije... Kad imate djecu koja vas vole, koja vas poštivaju, koja vas skoro na rukama nose, onda ste sretni, makar ste zakoračili i u osamdesete godine. Moja baka je kazala ne bi ni zavirila u prošlost kakva je bila teška. Ali svejedno. Želja nikad ne prestaje da bi se vratila doma. Nikad neće usahnuti. Ali me djeca drže tamo. Ne daju i ne mogu živjeti bez njih.

Marta je htjela devetero djece, rodila je petero. Ima desetero unučadi. Još koji dan i rodit će joj se prvo praunuče. Marta nam pokazuje u kojoj je sobi u kući rođena njena najstarija kći Ankica. Rođena je u  vrijeme kada je Marta uz sve poslove na selu, našla svojih pet minuta za romane Marije Jurić Zagorke.

- Djeca su mi dobila imena po Zagorkinim romanima, jer sam jako puno čitala. Najstarija mi je kćerka Ankica, Vjeran je drugi. Treći je Svemir, također iz njezinog romana. Nera, što mislim da svatko zna, tko je pročitao romane. I Titomir zbog toga što sam uvijek željela da bude mir!, kaže nam Marta.


Foto: Privatni album

A Martinu djecu na rukama je nosila kuma Kata. Iznenadili smo kumu i doveli Martu koja tek jednom godišnje dođe iz Njemačke. Ovo kumstvo prenosi se s generacije na generaciju od 19. stoljeća. Kumstvo im je svetinja. Vjenčanja, krštenja, krizme... Ništa se nije preskakalo ni zaboravljalo. Marta je od Kate mlađa šest godina. Ali su zajedno odrastale.






- Kad je Pavo umro ja sam morala ići po njivama i Kata je čuvala moju djecu. S velikom, velikom ljubavlju. I oni su nju jako voljeli, kaže kroz suze Marta.

Volio ih je i Stipe, Pavin brat. Zavolio je i Martu. Onako kako bi malo tko očekivao.

- Nakon pet godina mi je rekao, "Snajka, ja ću te čekati dok se ne predomisliš".

Predomislila se. I udala za Stipu 1981.

- Bila je to jedna ljubav, ja sam uvijek mislila prije iz sažaljenja, ali mislim da nije jer smo još uvijek zajedno. Kao i svatko, nekad bolje, nekad gore, život ide dalje..., kaže nam danas o svom mužu.


Foto: Privatni album

- Nisam više sama. Djeca su sigurna. Ja sam sigurna. Sve je to bilo nekako bolje nego onda kada sam bila sama. I što je najvažnije, voli svu svoju djecu jednako. Na koncu, to su djeca njegovog brata. Ako ćete iskreno. To je krv njegova. I tako isto djeca njega vole, prisjeća se Marta početka života sa Stipom, s kojim je život započela u kući u koju se Marta već s Pavom preselila iz one u kojoj su imali svadbu.

Može li se dvojicu jednako voljeti, pitamo ju.

- Može, može, odgovara Marta. Netko tko tebi da svoj život mladi... Mogao je imati djevojaka, mogao se oženiti za drugu ženu, mogao je svoju familiju osnovati, kaže.

Bi li mu onda na kraju dala prvo mjesto? Bi!, jasno i glasno odgovara.

- Zato što smo zajedno već skoro četrdeset godina i nikada nam nije palo na pamet da netko nekoga ostavi ili da se netko pokajao što se na taj korak odlučio - i on i ja. Tko zna što bi bilo sa mnom poslije, a što bi bilo s njim. Ali mislim da se nikada ne bih ni za koga drugog udala, kaže i dodaje da je Stipe ipak njena velika ljubav.

Martina i Stipina kuća danas se s ulice više ne vidi. Zarasla je doslovno u šikaru. Nema krovova, nema vrata ni prozora. Nema ničega. Obrađivali su zemlju, proizvodili stočnu hranu, bili drugi u otkupu mlijeka, kaže Marta. Uništeno im je sve.

- A zašto Stipe ne dođe? Zbog ovoga tu što ste sada vidjeli, kaže Marta pokazujući na zapušteno dvorište.

Marta je u Njemačkoj s 47 godina završila školu za medicinsku sestru. Sada je u mirovini. Stipe, iako ima 71 godinu, još uvijek radi. U Hrvatsku, u rodni Luč ne želi se vratiti. Marta prije povratka u Njemačku uvijek dođe na groblje. Ima samo jednu želju.

- Želja mi je da me tu sahrane, u Luču, ako Bog da. Mada bi oni sigurno voljeli da sam ja tamo gdje su djeca, gdje me mogu posjećivati, nastavlja.

Voljela je čitati. Voli i pisati. Piše pjesme o njihovim životima. Napisat će, kaže, i pet pisama djeci.

- Najveća mi je želja da se nikad ne posvađaju, da se uvijek drže zajedno, da jedno drugo zovu. Da jedno drugom pomognu ako jedno od njih bude u krizi. Eto, to je moja najveća želja.  To ću njima napisati. Ništa drugo! Ono što imaju, imaju, i samo neka budu zadovoljni. Ništa ne možeš odnijeti sa sobom, zaključuje Marta.

A Stipi, koji je u njezin život ušao neplanirano i gotovo slučajno poručuje - hvala za ljubav...