Žene koje bježe - od nasilja, rata, zlostavljanja...

U prostorijama Isusovačke službe za izbjeglice u Zagrebu čuje se smijeh, zvoncanje, graja na nekoliko jezika, osjeća se uzbuđenje. Zašto? Jer druže se (ne)obične žene.





Ukusni zalogajčići, glazba, ugodno čavrljanje... Daleko od svojih domova, obitelji i prijatelja, uživale su podijeliti svoja iskustva, izraziti solidarnost i potporu jedna drugoj.

Fatemeh dolazi iz Irana. Krenula je prije dvije godine sa svojim kćerima i sinom. U Hrvatskoj je 9 mjeseci i traži azil. Bila je zlostavljana u obitelji, ali nije pristala biti žrtva i trpjeti nasilje. Bojala se da će se to dogoditi i njezinim kćerima. Hrabro govori o trenutku kada je odlučila otići.

- Otišla sam na policiju i molila za pomoć jer je suprug prijetio da će mi baciti kiselinu u lice. U Iranu se događaju takve stvari i onda je to kraj za lice žene. Na policiji su mi rekli - dobro, nema problema, ako vam baci kiselinu, dođite ga prijaviti - govori Fatemeh.

Njezine kćeri Kimia i Kiana su blizanke, imaju 10 godina. Vesele su i pričljive. Ovdje idu u školu, našle su, kažu, i pokoju prijateljicu. Na pitanje što joj se ovdje najviše sviđa, Kimia odgovara: Sve!

Fatemeh želi novi život. Nada se da će ga moći graditi u Hrvatskoj jer se ovdje osjeća sigurnom.

- Nadamo se pozitivnoj odluci o azilu. Ne želim ići u Njemačku ili Italiju. Ovdje nam je dobro. Sin bi mogao studirati medicinu, cure idu u školu, lijepo nam je. Ljudi su jako ljubazni u Hrvatskoj. Zaista je tako - uvjerava nas.

Safaa je iz Alepa. Nakon što joj je suprug poginuo, pobjegla je iz Sirije sa svojim sinovima.

- Po struci sam arhitektica. Radila sam u Alepu, ali kad sam odlazila na posao, nisam znala hoću li se vratiti doma. Nisam mogla to znati. Bilo je jako opasno. Bombardirali su nas stalno - prisjeća se.

Safaa je ovdje već tri godine. Ima status izbjeglice, vidi budućnost za sebe i svoje sinove.

- Najstariji hoće studirati stomatologiju. Ali je rekao da mora polagati A maturu, a on nije tako dobar s hrvatskim jezikom. Drugi jako voli FER. Izvrstan je u matematici. Svaki put dobije 5, jako voli matematiku. Poput mene dok sam bila mlada. A najmlađi sin ne voli učiti. Voli se igrati - kaže Safaa.

A igrati se voli i preslatki jednogodišnjak kojeg smo upoznali. Došao je s roditeljima i starijim bratom prije četiri mjeseca iz Tunisa. Prije mjesec dana dobio je i drugog brata.

- Ako nam daju azil, ostat ćemo ovdje, kaže njegova mama Marwa.

Zbog jezične barijere nismo mogli u potpunosti razumjeti čuti sve što su nam htjele ispričati ove žene. No taj je problem riješila Aya. Pobjegla je od rata u Siriji i zajedno s obitelji stigla u Hrvatsku.

- Jako je teško kad ne znaš jezik. Ne možeš  ni s kim pričati. Sada mi je sasvim drukčije, sada je sve u redu - kaže nam. Naučila je hrvatski i nije joj, kaže bilo teško jer je stalno učila. Sada ide u srednju školu za medicinskog tehničara i jako joj se sviđa.

A svidjelo se ženama i ovo okupljanje. Jer rijetki su im, kažu, ovakvi trenuci gdje su svoje i među nepoznatima. Jer makar i iz različitih smjerova, prolazile su sličnim putovima. Prolaze ih i dalje pa im je potrebna prijateljska ruka, razumijevanje i poneki osmijeh. I sve su to spremne dati jedna drugoj jer, kako su i napisale, žena je i nježnost, i moć, i zaštita i najbolji prijatelj... Žena je.