"Grijala sam djecu i razmišljala da moramo otići iz centra Zagreba"

Taman kad sam se prilagodila na novi život u izolaciji, učenje s kćerkama Katjom i Mašom (1. i 4. razred osnovne) te djelomičan rad od kuće i na poslu stigla je ta nedjelja. 

- Jutro je, 6:23 svi još spavamo, odjednom sve se trese. Budim se i pomišljam - to je to, stigao je kraj. Toliki strah me obuzeo da sam skoro pala u nesvijest, a u želucu odjednom ogromna mučnina. Uz cijelu situaciju s koronavirusom sada još i potres, započela je svoje svjedočanstvo naša kolegica inače urednica emisije HRT-a Kod nas doma Elizabeta Biočina.

- Pribrali smo se, obukli i otrčali na ulicu, cigle i dijelovi fasade na ulici i upravo kad smo bili na raskrižju Petrinjske i Šenoine zemlja se ponovno zatresla. Odlazimo par metara dalje na Trg kralja Tomislava jer se ondje osjećamo sigurno. Gledam zgrade oko Trga i ne vidim oštećenja, sve fasade su uređene, no dižem pogled prema Katedrali i vidim da fali vrh jednog tornja.

- Mobitel mi stalno zvoni, prijatelji i obitelj pitaju jesmo li dobro jer su već na vijestima vidjeli da je središte grada jako stradalo.

- Puše jak vjetar, a počeo je padati i snijeg. Grijem djecu i razmišljam kako moramo otići iz centra. Pokušavam se sjetiti tko ima prazan stan, izvan centra, u koji bi se mogli smjestiti mama, muž, dvoje djece i ja. Tada sam se sjetila prijateljice Martine i njenih Sunčanih apartmana u mirnom djelu zagrebačkog Remetinca. Goste u apartmanu nemaju zbog koronavirusa i velikodušno nas primaju.

- Dok izlazimo iz grada vidimo strašne posljedice potresa, Zeleni val, Svačićev trg, po cesti dijelovi zgrada, uništeni automobili…, no kada smo prošli Miramarski pothodnik druga slika, kao da potresa nije ni bilo, priča Elizabeta.

- U Remetincu u Sunčanim apartmanima osjećamo se sigurno, kao da smo pobjegli od svega. Ne zabrinjavaju nas mali potresi koji se još osjećaju jer smo u novijoj kući u prizemlju. Maša i Katja su dobro, uče svaki dan, igraju se u vrtu, a mi radimo. Krenula je i potraga za majstorima koji će nam sanirati zgradu da se možemo vratiti.

- Bila je to trauma za sve i iskreno, malo strepim od povratka, ovdje ipak više-manje mirno spavam, no sudeći po brzini majstora i radova na sanaciji povratak neće tako skoro pa živimo dan po dan. No, iako sam prvo nakon potresa pomislila da ne želim više živjeti u centru u kojem sam od rođenja, sve se promijenilo kada sam nakon nekoliko dana došla po stvari i vidjela svoj kvart. Znala sam to je moj Zagreb i da ću se tu vratiti. 

- Kako se ono kaže "Ne dao Bog većeg zla" ili "Što te ne ubije to te ojača", zaključuje Elizabeta Biočina svoje svjedočanstvo o potresu i posljedicama.