Zagrebačkim Mirogojem zavladala je tišina

Prvi put u 140-godišnjoj povijesti središnje zagrebačko groblje Mirogoj doslovce je Grad vječne tišine, kako su ga oduvijek nazivali - prazno i razoreno snažnim potresom 22. ožujka. Ovo bajkovito park groblje ubraja se među najljepša groblja u Europi. S obzirom na njegovu bogatu kulturnu i povijesnu baštinu, Mirogoj je proglašen prvom turističkom atrakcijom u gradu Zagrebu.

Ravnatelj Gradskih groblja Zagreb Patrik Šegota rekao je kako su ugrožena sva četiri tornja Crkve Krista Kralja na Mirogoju te da u mirogojskim Arkadama nema gotovo ni jedne neoštećene grobnice, dodavši da se ispraćaji na svim gradskim grobljima održavaju samo u nazočnosti uže obitelji. Gotovo da nema grobnice, naglasio je, bez oštećenja, a popadalo je i mnogo nadgrobnih ploča. Dodao je i da su oštećene ograde te popadali križevi. Istaknuo je da je na svim gradskim grobljima uništeno pet tisuća grobova, a njih 1.500 na Mirogoju.


Ljepote zagrebačkog park groblja Mirogoj nekad (video: Tomislav Miletic/PIXSELL)

Zagrebačko groblje Mirogoj svečano je otvoreno na Dan svih svetih 1. studenog 1876. godine. Svojedobno je to bilo ladanjsko imanje - brežuljak obrastao vinogradima i šumama, te okružen potocima, čiji je zadnji vlasnik bio Ljudevit Gaj, vođa ilirskog pokreta. Zemljište je kupio 1852. godine i nazvao ga Mirogoj, uloživši u njegovo uređenje mnogo novca. Zbog dugova koji su nakon Gajeve smrti ostali, gradska općina je 1873. na dražbi otkupila Mirogoj s namjerom da ga pretvori u središnje zagrebačko groblje, i to prema najvišim standardima uređenja grobova i zelenih površina među njima. Zagrpčanima se ta ideja nije svidjela, jer bio je to najljepši ukras gradske okolice i smatrali su da je "preveč udaljen od grada".

Uređenje Mirogoja počelo je 1879. i povjereno je proslavljenom arhitektu Hermannu Bolléu, koji je zaslužan za svjetski poznate arkade. Njihova je gradnja dovršena 1885. godine, a uz prigodnu svečanost tamo su pokopani posmrtni ostaci Ljudevita Gaja, Stanka Vraza, Vatroslava Lisinskog, Dragutina Seljana, Dimitrija Demetra... Gradsko je poglavarstvo odlučivalo koje znamenite osobe mogu biti pokopane u arkadama. Tek je 1929. projekt u potpunosti realiziran.

Tu počiva više od 500.000 pokojnika, a zbog velikog broja sahranjenih glasovitih osoba, Mirogoj se naziva hrvatskim panteonom. Svoje posljednje počivalište ovdje su, između ostalih, pronašli političari Franjo Rački, Matko Laginja, Đuro Basariček, Pavle i Stjepan Radić, zatim, pisci August Šenoa, Antun Gustav Matoš, Eugen Kumičić, Miroslav Krleža, Vjenceslav Novak, Ivana Brlić Mažuranić, sportaši Krešimir Ćosić, Matija Ljubek, Dražen Petrović, redatelj i teatrolog Branko Gavella, hrvatski ban i književnik Ivan Mažuranić, znanstvenik Dragutin Gorjanović Kramberger, te skladatelj i dirigent Ivan Zajc, pjevač Ivo Robić, dirigent Vjekoslav Šutej i mnogi drugi. I sam arhitekt Hermann Bollé ondje je pokopan. Neki od spomenika na Mirogoju djelo su hrvatskih umjetnika, npr. Antuna Augustinčića, Ivana Meštrovića, Ede Murtića, Vanje Radauša...

Mirogoj je i spomenik vjerskoj toleranciji, jer ovdje se poštuju sve religije. Osim što je mjesto sjećanja na one kojih više nema, istodobno i dostojanstveno šetalište, te prekrasna galerija umjetnina na otvorenom.


Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Nesretna trinaestica

Punih 13 godina tramvaj broj 13 vozio je na Mirogoj, sve do 1954. godine, uoči blagdana Svih svetih, kada se na toj liniji dogodila jedna od najvećih tramvajskih nesreća u svijetu. Poginulo je 19 putnika. Iako je s vremenom pruga obnovljena, tramvajski prijevoz do Mirogoja trajno je ukinut. Opširnije...

Zbunjujući datum smrti prvog pokojnika
 
 
Samo dan nakon otvorenja groblja, prvi je pokojnik našao vječno počivalište na Mirogoju. Bio je to Friedrich Miroslav Singer, austrijski i hrvatski sportski pedagog i mačevalac, začetnik tjelovježbe u zagrebačkim školama, a vodio je i  prvu vježbaonicu u Hrvatskoj. Iako mu na nadgrobnoj ploči piše da je preminuo 1. studenog, u matičnim knjigama stoji da je umro 5. studenog, a navodno je pravi datum zapravo 4. studenog. Pokopan je 7. studenog 1876. godine. Singer je tragično skončao od gušenja plinom, 4. studenoga 1876., svega nekoliko sati prije nego što je izvedena opera Nikola Šubić Zrinski. Singer je podučavao glumce mačevanju, ali nažalost nije dočekao vidjeti ovacije publike.