Racionalno Sirijac, emotivno Hrvat

Od Sirije do Vrlike - životni je to put Ghassana Louisa. Kao tinejdžer je došao iz Sirije u Hrvatsku, na studij medicine u Split. Vrlo brzo nakon dolaska upoznao je sadašnju suprugu, s njom dobio troje djece. Nikakav povratak u Siriju više nije dolazio u obzir. Racionalno sam Sirijac, kaže, emocionalno - Hrvat.



- Ime je Ghassan, prezime Louis, samo mene svi zovu po prezimenu, to jest Louis. Tako i moji ukućani. Rođen sam u Siriji 1963. U Split sam došao po završetku gimnazije, dakle s 18 i pol, s 19 godina ustvari, na studij medicine. Nakon što sam upisao agronomiju, kaže otac, hajde ipak vani studirati. E sad, tada kad sam došao u Split, moj rođak, tetin sin, studirao je u Sarajevu stomatologiju i tako se stvorilo, ispričao je dr. Louis za HRT-ovu emisiju Puls.

Jezik nije poznavao, pa je studiranje, kako sam kaže, bilo nemila borba. Prvu godinu ipak je položio u roku. Nakon diplome doktor Louis radio je od Dubrovnika do Slavonije. Od 2008. zaposlen je u Županijskom Zavodu za hitnu medicinu. Sada je na specijalizaciji.

- Dogovorili smo se zato što vikendom i praznikom obavljam poslove izvan bolničke hitne pomoći. Kako sam inače djelatnik Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije, tu obavljam taj posao, a preko vikenda u bolnici na Križinama i Firulama. Tu radim, odrađujem, odnosno, specijalizaciju iz hitne medicine, kaže Louis.


Populacija je 60 – 70 posto stara, pretežno žive sami, a djeca su im u Splitu, Kninu ili Zagrebu.

- Problem s njima je što neki ne znaju što uzimaju od lijekova, neki uzimaju doze koje su neodgovarajuće, neadekvatne, previše ponekad, dajete upute pa brzo zaborave, tako da se tu više radi o potrebi za hospicijem, nego za hitnoćom ili za zdravstvenom skrbi, objašnjava Louis.

Vrlo brzo službeni telefon prekinut će razgovor. Mora kod pacijenta astmatičara u trinaestak kilometara udaljeno selo na Peručkom jezeru, gdje je samo nekoliko kuća, a stanovnika još manje. Ovdje liječnik održava to malo života što je ostalo.

Vraćamo se u Vrliku do iduće intervencije. Za sada još u ovom kraju nije bilo poziva zbog trenutačno najpoznatijeg virusa na svijetu. No stara je populacija, pitanje je vremena.

- Pa to je sad već pandemija, pandemija koja je uzela svoj zamah. Nisam ni ja stručnjak, epidemiolog da govorim o tome, ali znamo svi da će doći do nekog vrhunca, nakon toga će doći do nekog pada. Kad će taj vrhunac, ne znam, meni se čini u Hrvatskoj da će biti za dva tjedna, kaže Louis.

Doktor Louis pomno prati situaciju s milijunima izbjeglica koji čekaju na vratima Europe. Malo je Sirijaca koji bježe od rata, smatra, više onih koji koriste priliku kako bi ušli u Europu.


- Moji su roditelji dolje, živi, hvala Bogu, veći dio braće i sestara je dolje. Kad ih nazovem, svakih par mjeseci, ne mogu češće, uvijek kažu - dobro. Ali čini se, kako ja sad vidim iz vijesti, skupo sve. Koliko ja znam, bila je četvrta najsigurnija država na svijetu. Ja znam od malih nogu da moji nikada kuću nisu zaključavali, nego bi spavali otvorenih vrata. A kasnije se to poremetilo za vrijeme ovog rata. Jednostavno, politika je tu umrežena. Dakle, tu su i Amerikanci, Rusi, Iranci, Turci, susjedne države, zaljevske države pogotovo. Neki kažu da je to građanski rat zbog slobode, neki kažu zbog vjere, geopolitike. Nafta tu ne igra ulogu, Sirija nema baš toliko naftnih resursa, tako da ja mislim da je geopolitika u pitanju. Teško možemo puno, ali skup faktora je tu uključen, smatra Louis.


- Ne mogu ja živjeti u Siriji, ali uvijek se volim sjetiti, prisjećam se trenutaka kad sam provodio s djedom na selu, gdje je lijepa priroda, isto kao ovdje, to mene vuče. Naravno, uvijek postoji i nostalgija da čovjek vidi oca, mater, to negdje, to čovjek gdje god da ide, mora ta želja ostati. Sad imam troje djece, imam malo unuče, otkad su se djeca rodila moja preokupacija su djeca i njihova budućnost i tako dalje. Onaj segment djetinjstva u Siriji, to uvijek povremeno dođe, dodaje.

Hrvatska, smatra, ima dobar zdravstveni sustav.

- Možda se nekima neće svidjeti, ali istina, ljudi u Hrvatskoj, nek' se nitko ne ljuti na mene, ipak imaju dobar zdravstveni sustav. I to uspoređujući s najbogatijim državama. Jedina manjkavost je što nema dovoljno hospicija, stvarno treba zahvaliti medicinskom osoblju, od sestara do liječnika, jer taj manjak u kadru oni nadoknađuju naporom. Stvarno, svi pacijenti, bolesnici dobivaju sve što je njima potrebno, upravo preko te nadoknade, kaže Louis.

Kako sam navodi, u njegovom poslu nema situacije na koju ne možete naići - sve je moguće.

- Mogu spomenuti jednu situaciju koja se davno desila i uvijek mi suze skoro navru na oči kad se sjetim. Mislim da je od toga prošlo osam godina, mlada trudnica je bila, 26 godina, i reanimirao sam je punu 71 minutu, baš sam to zapisao i nikad to ne mogu zaboraviti. I strašno mi je teško bilo što je umrla, nismo uspjeli. 71 minutu smo reanimirali, a trudna, mlada, 26 godina. Zbog toga mi je teško. Koliko je bilo prometnih nesreća, koliko sam znao u provaliju se spustiti prije vatrogasaca, policije, da vidim, da izvučem čovjeka. Bilo je puno toga, ali uvijek mi je ta scena u glavi. To su dva života, prisjeća se Louis.

Na kraju smjene opraštamo se od doktora Louisa kojemu je svakako potreban odmor. Njega, kao i sve medicinsko osoblje svijeta, čekaju naporni i neizvjesni dani.