27. travnja 1908. - Londonske olimpijske igre

Za domaćina četvrtih olimpijskih igara 1908. određen je Rim. No, zbog štete prouzročene erupcijom Vezuva, Talijani su velik novac uložili u obnovu porušenog Napulja a Igre su morali otkazati.
Kao zamjena uskočio je London i u rekordnome roku organizirao najbolje Igre dotad. Još je jednom London uskakao, i to 1948. kao organizator prvih Igara poslije Drugoga svjetskog rata. Treći put, što je rekord, za domaćina igara 2012. London je izabran redovitom procedurom.

Prve londonske olimpijske igre bile su prve po mnogočemu. Na otvorenju 27. travnja 1908., sportaši su prvi put u svečanome mimohodu slijedili zastavu svoje zemlje i baš je tada Coubertin izrekao glasovitu krilaticu: Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati!

U Londonu je određena i današnja službena duljina maratonske utrke od 42 kilometara i 195 metara, koliko je iznosila udaljenost od starta u dvorcu Windsor do cilja na stadionu. Upravo se na maratonskoj stazi zbila jedna od najvećih drama u povijesti olimpizma. Priča je to o talijanskom slastičaru Dorandu Pietriju, do tada potpuno nepoznatom atletičaru. Anonimni, mali Talijan s kapicom prestigao je sve favorite i ušao prvi na stadion.

No onda se dogodio tragičan preokret. Potpuno iscrpljen Pietri prvo je krenuo atletskom stazom u suprotnome smjeru, a zatim se srušio na zemlju. Uzbuđeni gledatelji pomagali su navijanjem, a vidjevši da ne može nastaviti utrku, u pomoć su mu priskočili suci i redari. Nekoliko su ga puta podigli sa zemlje i doslovno ugurali u cilj. Među pomagačima bio je i Sir Arthur Conan Doyle, autor popularnih romana o detektivu Sherlocku Holmesu.

Pravila su bila jasna: Pietri je diskvalificiran jer natjecatelju nitko sa strane ne smije fizički pomagati dok prolazi stazom. Iako mu je medalja oduzeta, Dorando Pietri zaslužio je slavu olimpijskog pobjednika pa mu je britanska kraljica Aleksandra kao priznanje uručila zlatni pehar.