5. svibnja 1912. - Otvoren maksimirski stadion

Kroz povijest, razvoj nogometa povezan je s izgradnjom igrališta. U početku se nogomet u Zagrebu igrao na svakom malom i slobodnom prostoru, a početkom 20. stoljeća, s pojavom prvih klubova, seli se na veće livade i pašnjake.

Tada počinje potraga za prostorima koji bi se uredili samo za nogomet. Tako u jesen 1911. počinju radovi na maksimirskim livadama i kukuruzištima na Sveticama, koje je HAŠK dobio u zakup od Zagrebačke nadbiskupije. Već 5. svibnja 1912. ondje je otvoreno prvo igralište u Zagrebu s tribinama. Na njemu je u početku utakmice igrao i Građanski, koji ubrzo nakon Prvog svjetskog rata postaje najjači zagrebački klub te 1924. gradi vlastito igralište uz Koturašku cestu.

Na maksimirskom igralištu HAŠK je igrao sve do 1945. kada komunističke vlasti ukidaju klub te plijene njegovu imovinu, uključujući i igralište. Kako novoosnovani Nogometni klub Dinamo nije imao vlastito igralište, na Maksimiru se 1948. gradi novo. No mala tribina na zapadu i nasipi oko igrališta nisu bili dostatni, pa 1952. prema projektu Vladimira Turine, počinje gradnja stadiona koja se odvijala u više etapa. Tek nakon 17 godina sve su tribine dovršene, no stadion za 60 tisuća ljudi svojim izgledom nije bio dostojan tradicije i ugleda kluba koji je godinu prije osvojio Kup velesajamskih gradova.

Maksimir sve do danas prate brojne rekonstrukcije u koje je uložen golem novac. No, zbog nedostatka cjelovitog i dugoročnog rješenja Zagreb i Hrvatska nastavljaju kaskati za standardom kakav je u Europi prisutan već godinama. Ipak, teško je pronaći stadion poput Maksimira. Ne toliko zbog vizure, koliko zbog njegove isprepletenosti s burnom povijesti tijekom koje su stanovnici Zagreba i Hrvatske imali priliku svjedočiti majstorijama nogometnih velikana poput Pelea i Maradone, ali i hrabrom i ponosnom trku Dinamova sjevera prema hrvatskoj slobodi i samostalnosti 13. svibnja 1990.