9. svibnja 1905. - Generalni štrajk u Osijeku

U utorak 9. svibnja 1905. godine u Osijeku je buknuo prvi generalni štrajk na području Hrvatske.

Radnici u drvno prerađivačkoj tvornici Povischil i Kaiser dotad su bili već tri tjedna u štrajku. Dan prije policija ih je rastjerala iz njihova okupljališta u Biserovoj gostionici, te im je zabranjeno sastajanje. Ta odredba razljutila je druge osječke radnike, te su odlučili da sutradan svi stupe u štrajk.

Radnici su se tijekom jutra okupili na glavnome gornjogradskom trgu, a zatim su pošli Županijskom, Kapucinskom i Domobranskom ulicom na Žitni trg. Ondje su se štrajku priključili slagari iz Prve hrvatske dioničke tiskare, ali i radnici iz ostalih osječkih tiskara. Mnoštvo je htjelo ući u Desatičnu ulicu, no vojska je blokirala prolaz, pa su nastavili prema paromlinu Union kako bi u štrajk pozvali i njegove radnike.

Vojska je štrajkaše potisnula sve do Ružine ulice, gdje su na njih udarili sabljama te je ozlijeđeno desetak radnika. Štrajk se nastavio i sutradan kada su se radnici okupili na Žabljaku. Ondje su čekali dopuštenje gradskoga kapetana za ponovno okupljanje u lokalima, te se nisu htjeli razići dok da ne dobiju. Kad je na Žabljak došla vojnička satnija, dio štrajkaša je pobjegao u polje, a dio u Ružinu ulicu.

Ondje je u sukobu s vojskom poginuo sedamnaestogodišnji radnik Reisnerove tvornice žigica, Srećko Kulunčić. Toga dana vlasnici tvornice Povischil i Kaiser pristali su na ponovne pregovore s radnicima, te je generalni štrajk prekinut. Već sljedeće 1906. godine Osiečko socia-demokratsko radništvo podignulo je poginulom radniku nadgrobni spomenik na Aninu groblju u Osijeku.

Podizanje spomen obilježja i organizacija generalnog štrajka u Osijeku početkom 20. stoljeća jedinstven je primjer u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Osijek je tada uz Zagreb bio najjače industrijsko i gospodarsko središte Hrvatske. Imao je oko 20 tisuća stanovnika, od kojih je gotovo četvrtina sudjelovala u prvome općem štrajku u Hrvatskoj.