Drevna betinska brodogradnja

U Salima na Dugom otoku odavno postoji maleni škver u kojem rade kalafati čiji su očevi i djedovi zanat izučili u Betini.

Svaki otok ima jednu ovakvu uvalu s malim škverom. Posla ima uvijek, i tako već generacijama, jer je ovo malo brodogradilište ispostava betinske drevne brodograditeljske vještine.

- Nije imao tko odavde, male brodiće servisirati, popravljati, graditi. Na naputak Petra Lorinija moj je djed otišao učiti zanat u Betinu kod majstora Mate Filipija. Oženio se njegovom najstarijom kćeri i s njom dobio dijete, govori Ivan Mihić, brodograditelj.

Do 1923-će na tom je mjestu već katnica, a rodilo se i muške i ženske djece.

- Moji ujaci i stričevi su išli po cijelome svijetu. I u Švedskoj i u Americi i u Venezueli smo bili. Tamo smo imali brodogradilište, sjeća se Ivan.

Svima su im ostali specijalnost drveni brodovi.

- Ovako ti je to. Ljudi koji imaju plastični brodi, oni se voze po moru, zavežu barku i što prije izlaze iz nje van. Dođu doma, onda se svađaju sa ženom, ne znaju što se dogodilo. Sitne vibracije u plastici uništavaju njihove nerve. Drveni brod pleše valcer na moru, a ovaj plastični pleše tvist i tebe to ubije. Ne znaš što ti se dogodilo, naglašava Ivan.

Zbog svega toga znalci upravo ovdje dovoze svoje drvene brodove na popravak.

- Ja sam uživao u njemu. Kao da sam u najboljem apartmanu, govori Nedo Bonja, svjetski prvak 1985. - 1989. u udičarenju.

Mjesto je ovo kakvih još ima po našim otocima, skrivenih dragulja otpornih na promjene, pozornica sretnih i bezbrižnih djetinjstva. Čuvajmo ih!