U Kostreni svaka druga kuća ima pomorca

Hrvatska je tradicionalno pomorska zemlja. Naši su pomorci vrlo cijenjeni u svijetu i mnoge su obitelji uz more opstale i danas opstaju zahvaljujući poslu svojih pomoraca. U kvarnerskom području posebno su poznati pomorci iz Kostrene.

Život u Kostreni započeo je još u mlađem kamenom dobu. Lokalni arheolozi već četrnaest godina istražuju područje kasnoantičke utvrde. Na 220 metara iznad mora još stoji dobro očuvan bedemski sustav s četiri obrambene kule i pogledom na nekadašnju luku Martinščicu.

Strateška važnost ovoga mjesta je nadzor kopnene komunikacije nadasve priobalnih luka i zaštite lokalnog pučanstva koje je bilo u funkciji toga nadzora. Čitav ovaj kompleks kojega su nekada Kostrenjani zvali Grčkim gradom, je nestao i napušten sa raspadom Rimske države u 5.stoljeću. Hrvati kada dolaze u 7, 8 i 9. stoljeću u nekoliko valova Slavenskih seoba, zapravo taj prostor ne koriste i pretvara se u pašnjak i šumu i ruševinu, kaže arheolog i kustos arheološkog odjela Pomorskog i povijesnog muzeja hrvatskog primorja Ranko Starac.

U Kostreni svaka druga kuća ima svoga pomorca. Čak i glavnu ulicu kolokvijalno zovu Aleja pomoraca. Bogatu pomorsku povijest Kostrenjana godinama proučava i bivši kapetan Igor Stipanović. Svi njegovi preci, brodovlasnici i kapetani, vezani su za more i Kostrenu. Uspomena pregršt, kako obiteljskih tako i osobnih.

- Kako je škrta bila zemlja, ljudi su se orijentirali na more, pogotovo muška populacija. Tako od 1550. su već išli na brodove, Zrinskih i plovili po Jadranu i Mediteranu, a 1700.godine i u 19. i 20. stoljeća i po cijelome svijetu, priča kapetan Stipanović.

Od svih službenih godina na brodu, kapetanu Stipanoviću najdraža su putovanja uz obalu Afrike. Živio je i u SAD-u, ali vratio se rodnom kraju.

- Došao sam u Kostrenu na starinu i počela se razvijati ljubav prema pomorstvu, barkama, moru i odrastao sam. U Podurinju smo se kupali, bilo je tu barka, jarbola, jedara i tu se stvorila ljubav pa se počinjem zanimati za povijest obitelji, zainteresiralo me i opredijelio sam se za pisanje, vuklo me srce da stalno nešto crpim iz te moje Kostrene, dodaje.

Supruga Nada otisnula se ponekad na more sa svojim kapetanom, ne bi li umanjila bol stalnog čekanja. Bilo je predivno, cijeli je svijet, kaže vidjela.

Zašto pomorac?

- A zašto pomorac? Zato jer su svi iz moje familije, od pradjedova na ovamo bili pomorci, zapovjednici, brodovlasnici u polovini 19. stoljeća. I moji sinovi su nastavili tu tradiciju. Ja sam još od osnovne škole, kad bi me pitali što ću ja biti, odgovarao - pomorac, kao i moj otac i moj djed, pradjed, priča kapetan Branimir Šoić.

Pedeset godina braka s pomorcem njegovoj supruzi nije puno, jer more je utkano u Gordaninu obitelj.

- Došla sam iz pomorske familije, gdje mi je taj život poznat još od djetinjstva, od rođenja i postao mi je normalan. Koji put je bilo teško, jer on bi krenuo iz Rijeke do Japana i natrag i to je trajalo 6 mjeseci. Tu i tamo bi nakon 3 mjeseca došlo neko pismo i ja sam već zaboravila što sam prije 3 mjeseca napisala, priča Gordana Šoić.

I kako tvrde kapetani - više vrijedi jedan povratak nego sto odlazaka. Kostrenjani to dobro znaju.