Kulturna javnost potresena smrću redatelja Igora Vuka Torbice

Redatelj Igor Vuk Torbica, čije su predstave su igrane u kazalištima diljem regije, tragično je preminuo u srijedu u Rovinju u 33. godini. Ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskom teatru.

Pamtit će ga se po predstavama 'Hinkemann', 'Carstvo mraka', 'Mizantrop', 'Tartif', 'Tit Andronik', 'Bakhe', 'Krvave svadbe' i drugima.

Vijest o tragičnoj smrti mladog, talentiranog kauališnog redatelja duboko je potresla kulturnu javnost. Reakcije donose Vijesti iz kulture:




Torbicin profesionalni put u svakom je smislu bio strelovit. Od ispitne predstave ‘Pokojnik’ koja je osvojila nagradu ‘Hugo Klein’ do brojnih produkcija u Hrvatskoj i Sloveniji.

Za Zagrebačko kazalište mladih Igor Vuk Torbica bio je osobito vezan, režirao je Shakespeareovu tragediju ‘Tit Andronik’ te nezaboravnog Tollerova ‘Hinkemanna’, najnagrađivaniju predstavu u povijesti hrvatskog kazališta.

- Ovo nenadoknadiv gubitak za kazališnu umjetnost. On je vrlo rado radio u ZKM-u, jako je volio ZKM i ansambl ZKM-a s kojim se izuzetno razumio. Nije nam jednostavno, nije nam lako, i Igor je ostavio neizbrisiv trag, ne samo u hrvatskoj kulturi, a posebno u ZKM-u, poručila je Snježana Abramović Milković, ravnateljica ZKM-a.

U riječkom HNK Ivan pl. Zajc režirao je ‘Mizantropa’, a u Gavelli ‘Priče iz bečke šume’.

- Njegova suradnja s ansamblom je otprilike onakva kakvu smo mi sanjali da je doktor Branko Gavella imao. Nije, dakle, robovao trendovima, upijao je svu bol svijeta i to toliko intenzivno da je mogao biti tako genijalni umjetnik, rekao je Boris Svrtan, bivši ravnatelj ‘Gavelle’.

Glumica Barbara Nola od Torbice se oprašta riječima punima simbolike: Za njega stvarno vrijedi ono Shakespeareovo ‘Laku noć slatki prinče’.

Najbolji student kazališne režije u generaciji

Torbica je rođen u Drvaru 1987., odrastao je u Rovinju, a diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 2013., i kao najbolji student kazališne režije u generaciji, dobitnik je nagrade ‘Hugo Klein’.

Na trećoj godini studija, njegova ispitna predstava ‘Pokojnik’ dobila je glavnu nagradu festivala ‘Studio fest’, nakon čega je postala dio redovitog repertoara Jugoslavenskog dramskog pozorišta.

Režirao je ‘Carstvo mraka’ Lava Tolstoja (Narodno pozorište u Beogradu), ‘Razbijeni vrč’ Heinricha von Kleista (Jugoslavensko dramsko pozorište), Molièreovog ‘Don Juana’ (Narodno pozorište ‘Toša Jovanović’ iz Zrenjanina), ‘Hinkemanna’ Ernsta Tollera (Zagrebačko kazalište mladih), ‘Priče iz Bečke šume’ Ödöna von Horvahta (Gradsko dramsko kazalište Gavella).

Vrijeme i mjesto pokopa Igora Vuka Torbice bit će naknadno objavljeni.



Potreseni ovom strašnom viješću glumci Zagrebačkog kazališta mladih sinoć nisu mogli izaći na pozornicu pa je predstava 'Eichmann u Jerusalemu' bila otkazanam, a ansambl ZKM-a se od Igora Vuka Torbice oprostio i emotivnom objavom koju prenosimo je u cijelosti:

Trenutak u kojem se tragično prekine mlad život, trenutak je u kojem u jednom svom dahu zastane čitav svijet. I potpuno je nevažno radi li se ovdje o pokušaju racionalizacije neobjašnjivog, ili tek naivnom načinu na koji možemo potražiti utjehu u trenucima potpunog besmisla, jer u slučaju gubitka Igora Vuka Torbice, riječ je prije svega o činjenici. Kazalište je zastalo, svjesno da je negdje iz dubine njegova srca zaista izvučena životna sila koja ga je gradila autentičnim rukopisom koji će biti nemoguće nastaviti ili nadopisati.

A profesionalni put Igora Vuka Torbice bio je zaista jedinstven, buran i beskompromisan. Teatrologinja Nataša Govedić u svojoj je kritici predstave Tit Andronik na jednom mjestu zapisala kako predstava „(…) ne zazire pred teškim Shakespeareovim pitanjima, niti ga pokušava popularizirati na način prigušivanja nelagode (…)“ što kao misao može biti preneseno u same temelje Torbičine poetike te njegova razumijevanja kazališta kao mjesta u kojem je moguće sve i u kojem postoji samo jedna zabrana, a to je ona o zaobilaženju istine. Njegovo je kazalište u svakoj svojoj slici bilo kontinuirano putovanje do nas samih, istovremeno oslobađajuće i bolno, jednostavno i neobjašnjivo u svom efektu.




Igora Vuka Torbicu su, kako hrvatski tako i regionalni pratitelji kazališta, opisivali kao mladu regionalnu kazališnu zvijezdu. Njegov je profesionalni put zaista bio u svakom smislu strelovit. Od ispitne predstave Pokojnik nagrađene nagradom Hugo Klein te odmah uvrštene na repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta preko von Kleistovog Razbijenog krčaga u istom kazalištu, brojnih produkcija u Hrvatskoj i susjednim zemljama, pa sve do najnovijeg naslova dogovorenog prije nekoliko dana, a planiranog u idućoj sezoni u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Upravo je za Zagrebačko kazalište mladih i za ovaj ansambl, Igor Vuk Torbica bio osobito vezan, kroz dvije produkcije koje su bez sumnje ostavile veliki trag u suvremenom hrvatskom kazalištu; hrabre interpretacije Shakespeareove tragedije Tit Andronik te prije svega nezaboravnog uprizorenja Tollerovog „Hinkemanna“, predstave koja je odmah po premijeri doživjela kultni status u čitavoj regiji.

Prilikom gostovanja spomenute predstave u Narodnom pozorištu u Beogradu, kazališna kritičarka Ana Tasić za Politiku je zapisala kako je Hinkemann „(…) nesvakidašnje umjetničko djelo koje se rijetko sreće u našoj regiji, vrtoglavo obnavljajući vjeru u umjetničku snagu kazališta“.

Torbičin je Hinkemann istovremeno i paradigma njegova temeljnog redateljskog postupka, koji leži u jednostavnosti razumijevanja i osjećaja za „ono što je bilo“ te apliciranju tog znanja na „ovo što je danas“. A u ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih Torbica je uvijek pronalazio suradnike raspoložene za takvu vrstu istraživanja u izvedbi, spremne na dijalog s njegovom poetikom koja je u svakom izvođaču tražila osobne unutarnje razloge bivanja na sceni, kako je sam jednom prilikom istaknuo. Bez takve izloženosti  i bez takve hrabrosti u svijetu Igora Vuka Torbice nije bilo ni kazališta.

U jednom trenutku predstave Hinkemann iz prostora tišine odjednom se začuje bezvremenski hit benda The Mammas & The Pappas, California Dreamin, pjesme u kojoj se iz ledenog New Yorka nostalgično i kroz žudnju za domom sanjaju neki mekši, mirniji i topliji krajevi. Ansambl Zagrebačkog kazališta mladih i svi njegovi zaposlenici opraštaju se od dragog suradnika i prijatelja s vjerom i nadom u to toplo srce Kalifornije u kojem negdje i dalje snažno kuca srce neprežaljenog Igora Vuka Torbice.