Otac i sin, umjetnici kovači iz Đakova

U potrazi za boljim poslom mnogi se okreću starim zaboravljenim zanatima koji su često i turistička atrakcija.

Donosimo priču o kovaču iz Đakova koji taj zanat želi uzdignuti na višu razinu te zainteresirati mlade za njega.

Jedan je majstor, drugi naučnik. Zajedno su otac i sin jedine kovačke obitelji u Đakovu.

- Najteže je podnijeti temperaturu, lako ću ja s težinom, navikne se na to, ali na temperaturi je malo teže, kaže sin Franjo Vinković.

- Svakome je potrebna neka satara, tu se mi uvijek nađemo u nekoj priči, naravno tu su i ograde za privatne naručitelje do restauracija, ističe majstor kovač Franjo Vinković.

Uz vatru bude i preko 60 stupnjeva, ali u ovom poslu ona pokazuje svu svoju moć taljenja željeza.

- Temperatura kovanja zbog lakšeg oblikovanja je od 800 do 1300 stupnjeva, sad moram ovako otprilike zbog toga što je onda željezo odnosno čelik najpogodniji za oblikovanje. Evo recimo, njegova temperatura, ovako žuto, to bi bilo negdje tisuću, tisuću dvjesto supnjeva, dodaje majstor Franjo.

Ni korona nije zaustavila udaranje u nakovanj.

- Pa sam ja napravio jednu masku koja je trajna. To se obično radi navečer, kada padne mrak, kada bude hladno onda se uvučeš unutra, tople je, dođe inspiracija i udri!, dodaje.

Ljubav prema starome zanatu naslijedivši od ujaka prenio je na cijelu obitelj.

- U biti volim pomagati mami i tati, kaže sin Grgur.

- Meni je isto lijepo pomoć, kada mogu pomognem, a kada ne mogu, ne mogu. dodaje sin Roko.

- Dolazim samo kao sugerirati da li je nešto dobro, da li nešto trebaju prepraviti možda mustre, a onako malo ženski štih, ističe supruga Vlatka.

Nerijetko u ovu obiteljsku đakovačku kovačnicu navrate i oni koji žele doživjeti čari zaboravljenog zanata i upoznati umjetnika kovača.