Slavuj koji nije smio pjevati, čovjek koji nije smio postojati

Prije 12 godina napustio nas je nenadmašni hrvatski estradni umjetnik Vice Vukov. Upravo o jednom od najboljih pjevača koje je Hrvatska ikada imala počeli smo s emitiranjem niza od 12 emisija glazbeno-dokumentarne serije A Porina dobiva…, nastale u izvršnoj produkciji Unisona, krovnog saveza glazbenih udruga.
Težak put, politička stigma, obožavanje publike, zabrane nastupanja, ljubav za obitelj i domovinu, sve je to odredilo život i karijeru rođenog Šibenčanina Vice Vukova, koji je već sa 16 godina pjevao u opereti Ševa.



Zbog vlastima neprihvatljivih stavova o Oktobarskoj revoluciji, Vicu su izbacili iz gimnazije, ali nešto poslije ipak je maturirao te 1955. otišao na studij u Zagreb. Ondje je završio prvu godinu kemije, ali se potom prebacio na Filozofski fakultet. Naime, prema riječima sina Emila, još je u mladosti s najboljim prijateljem Ivom Brešanom volio diskutirati i filozofirati, čitati Hegela, Voltairea, Kanta...

Sa suprugom se upoznao nakon što su se oboje učlanili u Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Ondje je Vice osim zbornog pjevanja dobivao i solističke uloge, a majka je, kaže Emil, u pauzama zbora znala sjesti za klavir.



Ključni trenutak Vicine karijere bio je poziv mladom pjevaču da na Opatijskom festivalu 1959. izvede pjesmu Mirno teku rijeke. Gotovo drugog jutra postao je glazbena zvijezda bivše države, pobjeđivao je na festivalima od Zagreba do Splita, Krapine i Zlatnih žica Slavonije.

O interpretaciji pjesme Dalmatinska elegija na Splitskom festivalu 1968., gdje je dobio prvu nagradu publike, izjavio je kako je u toj pjesmi izvanredna lirskog teksta našao sve ono karakteristično za jedan kraj i ambijent, učinivši napor da je izvede upravo tako kako taj tekst zamišlja. - Nisam pritom skroman, jako je teško naći pravi način, tada je naglasio.



"U mome kraju, brodovi su ljudi..."

Dva puta je predstavljao Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije - u Londonu 1963. godine s pjesmom Brodovi te dvije godine poslije u Napulju s pjesmom Čežnja.

No, problemi političke prirode počeli su 1968. godine nakon putujućeg ljetnog festivala Pesma leta koji je okupio najveće zvijezde bivše Jugoslavije. Putovalo se iz grada u grad, iz Republike u Republiku. Emil navodi kako je na odijelima izvođača pisalo Pesma leta te da je njegov otac tražio da mu se naprave bedževi s jezicima svih republika i pokrajina.



Kada su došli u Beograd i oca proglasili pobjednikom te večeri, ali i sveukupnim pobjednikom, sin kaže kako je počelo svašta te da su bili neredi. Oca mu je, ustvrđuje, spasio postavši potom i obiteljski prijatelj, Jovan Kostić iz Beograda, kojega Vice tada nije poznavao. - Ubacio je tatu u auto izbjegavši daljnje neugodnosti, među ostalim je izjavio Emil.

Međutim, kreće neka vrsta političke hajke, fabriciraju se pisma slušatelja i čitatelja koji, navodno, ne žele više slušati ni gledati Vicu. Njegove su ploče povučene s polica, a pjesme kao i nastupi nerijetko su zabranjeni. A Vice? Odgovara novim uspjesima...


Ivana Vukov

- On je u tom nekom razdoblju 60-ih i 70-ih zapravio bio zvijezda u nekim svjetskim razmjerima, istaknula je Vicina kći Ivana Vukov. Dodala je i kako je predstavljao Jugoslaviju na Interviziji u Čehoslovačkoj gdje je dvije godine zaredom odnio drugu nagradu u međunarodnoj konkurenciji, što se do tada nije dogodilo. Potom je, primjerice, u Tokiju s pjesmom Alfija Kabilja Neka cijeli ovaj svijet, koju je otpjevao na engleskom jeziku, također osvojio drugu nagradu.

- Na svim tim silnim turnejama nije mu nikada bio važan glamur nego da je s našim  ljudima. I da se otpjeva od srca, dodaje.

Javni nastupi za njega su bili prošlost

Na povratku s jedne od brojnih turneja po Australiji, malo prije Božića 1971., supruga mu je javila da se priča o uhićenjima ljudi s tzv. popisa kontrarevolucionara te ga zamolila da se ne vraća u Zagreb već da ode u Pariz. Poslušao ju je, godinama teško živio, ali i magistrirao na tamošnjem Institutu za međunarodne odnose. Nakon što se vratio, zaposlio se u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske pa kada je nekoliko puta govorio na Radničkom savjetu rekli su mu: - Vice, najbolje da ti ideš kući raditi. Ne moraš dolaziti na posao. Slat ćemo ti knjige da lektoriraš kući, prisjeća se Emil.


Emil Vukov

Intelektualac i jedan od najcjenjenih pjevača bivše države doslovno nije smio postojati punih 18 godina. No, borio se...

- Živjeti 18 godina, a ne biti ogorčen na sustav već pronaći svrhu i smisao u tom svom življenju, imati toliku snagu u sebi nešto je što ne bi mogao svatko učiniti, istaknula je kći. Uz sjećanja na očev rad od kuće, Ivana je pak evocirala i uspomene o njegovu nadmetanju sa suprugom tko je talentiraniji u kuhinji, odlascima s ocem na izlete te subotnje šetnje Cvjetnim trgom.

- Nikada nije davao znakove neke slabosti. Nije se predstavljao kao žrtva, kazala je njegova unuka Vita Vukov ustvrdivši i kako nije rasla uz osjećaj da se nešto loše dogodilo, ali niti uz saznanje da je njezin djed bio zvijezda. Prisjetila se i koliko je bio strastven u svojim stavovima. Beskompromisan i hrabar. Nepotkupljiv.

Miris nekih drukčijih vremena

S dolaskom 1989. godine netko moćan ponovno je odlučio da Vice Vukov smije postojati. Počele su pripreme za snimanje povratničkog albuma Bella Italia s najpoznatijim talijanskim arijama. Album je postao platinast.



U koncertnoj sezoni 1989./1990. Vice je srušio rekord KD Lisinski. Nastupio je u prepunoj dvorani čak 14 puta. Bilo je suza publike koja ga je 18 godina morala slušati potajno. Ipak, filozof i političar u njemu nije posustajao. Uskoro je, naime, postalo jasno da se ne uklapa ni u političku opciju koja je vladala neovisnom Hrvatskom, koju je toliko sanjao. Odlučio se politički aktivirati ušavši 2003. godine u Sabor kao nezavisni zastupnik na listi SDP-a.

Vukov: Zasluge mogu biti i šutnja i nedjelovanje

Porin mu je dodijeljen na 7. svečanoj dodjeli prestižne diskografske nagrade 2000. godine. Tom se prigodom Vice Vukov javio iz svoga doma okružen obitelji. Istaknuo je kako vjeruje da je Upravni odbor Porina donijevši odluku o nagradi znao što radi te da ju je zasigurno zaslužio svojim radom, ali i kako se nada da je njegova zasluga i 18-godišnja šutnja tijekom koje nije smio pjevati i ni na koji način javno djelovati.



Zla kob sustigla ga je u zgradi Hrvatskog sabora, gdje je pao na stubištu i posljednje tri godine proveo u komi. Preminuo je 24. rujna 2008. u Zagrebu. U mnogočemu je obilježio hrvatsko 20. stoljeće i nema sumnje da će njegovo ime nešto značiti generacijama koje nisu još ni rođene.

Serijal A Porina dobiva… realiziran je uz pokroviteljstvo Ministarstva kulture RH. Scenarist i redatelj ostvarenja je Toni Volarić, a urednica Lejdi Oreb.



Podsjetimo, do sada su prikazana dva dokumentarna filma iz spomenutoga serijala. Riječ je o nezaboravnom i neponovljivom glazbenom "galebu", Oliveru Dragojeviću, u povodu druge godišnjice njegove smrti te o legendarnom Mister Morgenu, Ivi Robiću, u povodu dvadesete godišnjice smrti. Oba možete pronaći u videoteci naše multimedijske usluge HRTi, a ondje će se nalaziti i priča o slavuju hrvatske glazbe Vici Vukovu.

U videoteci platforme HRTi, među ostalim, pogledajte i uratke o tome velikanu hrvatske glazbe pod naslovom Vice Vukov - fragmenti za biografiju i U dobrom društvu: Vice Vukov.