Priča o mirovini, semaforu i jednom vinogradu

Nakon što je cijeli radni vijek provela radeći u banci Bojana Sever odlučila je mirovinu provesti daleko od gradske gužve i prometa. Prije dvije godine preselila se iz Zagreba u maleno mjesto Knapić, nedaleko od Ivanca.

Naslijedila je vinograd i vikendicu. Djed gospođe Sever, Rok Sever, na tom istom mjestu je 1920., dakle odmah po završetku Prvog svjetskog rata, posadio vinograd, a prošli vikend Severi su obilježili veselo - jubilarnom stotom berbom. 

Vinogarad obitelji Sever svoje je mjesto pod suncem pronašao na pitomom brežuljku podno Ivanščice. U mjestu Knapić - nedaleko od Ivanca živi samo 70-ak stanovnika - među kojima odnedavno i gospođa Bojana. 

- Vinograd je nešto što je meni ljubav, ne smatram to nekakvim teretom, brigom. Ja to naprosto volim, što očito dokazuju i nekakvi korijeni, objasnila je vinogradarka Bojana Sever.

Priča počinje 1920. godine s njezinim pradjedom Rokom Severom koji je nakon povratka s ruske bojišnice na ovome mjestu napravio klijet s podrumom i posadio prve trsove. Šezdesetih godina prošlog stoljeća vinograd obnavlja Bojanin otac, a ona se, po njegovoj smrti, nastavila brinuti o njemu. Nakon odlaska u mirovinu spakirala je kovčege i iz zagrebačke gužve, trajno preselila u ivanečki kraj.

- Prijelomna točka su bili semafori u Zagrebu. Kad sam radila, prelazila sam kroz 15 semafora, imala sam osjećaj da mi život prolazi čekajući semafor. Ne vozeći se, nego čekajući na semaforu i to mi je bilo okidač da dođem u Ivanec, uvjerena je Sever.

U brizi oko vinograda pomaže joj obitelj koja se u velikom broju okupila na jubilarnoj 100. berbi. A dan idealan - bolje vrijeme nisu mogli poželjeti.

- Jako lijepo ide berba, krasno je vrijeme, krasno društvo se skupilo - uživamo!, rekla je beračica Dubravka Stanko.

- Ja sam treći put ovdje i nemam toliko iskustva ,ali imam puno pomoći. Dolazim iz Slovenije. Grožđe je dobro, jedno ide u kantu, a drugo u usta, rekao je berač Miro Ribič.

- Nabrala sam već četiri kante i brža sam od tate, rekl je mala beračica Klara Ribič.

-
Inače živim u Njemačkoj, tu sam sada već mjesec i po dana ovdje u Hrvatskoj i redoviti sam berač grožđa ovdje u Ivancu. To je već šesta godina zaredom, objasnio je berač Mirko Močinjanin.

Neki su zbog jubileja došli čak i iz Amerike.

- Ovo je prvi put da sam u berbi kod nje, sretna sam da sam tu, rekla je beračica Sonja Stanić.

Na pitaneje li ljepše biti tu ili u New Jerseyu spremno odgovara:

- Naravno da je ljepše biti tu, uopće se ne može usporediti. Divno je okružen familijom, prijateljima - vrijeme predivno.

A što bi bila prava berba bez putara? Filip je s putom praktički prohodao.

- Nije teško, naviknut sam, radim to svake godine, inače se bavim sportom pa mi ovo dođe kao trening. Koliko teži jedna puta? Pa otprilike 30-40 kila ovisi kako se napuni, kaže putar Filip Husnjak.

Isprešat će se oko 1500 litara graševine, muškata i moslavca. Iako nešto slabija godina, urod kakav god da bude obitelji Sever bit će posve dovoljan. Gospođa Bojana sada se već 20 godina aktivno bavi ovim poslom, za koji nije ni slutila da će joj toliko preokrenuti život. Učila je od svoga oca.

- On je odmah promijenio stare sorte poput izabele sa plemenitima i čitao je knjige. Još sad imamo te njegove papire gdje je to pratio. Vodio je dnevnik od 1977. o vinogradu, o svim događanjima kad je bila tuča, temperatura, berba, rekla je Sever.

Tih se godina dobro sjeća njezina majka Vera koja je zajedno sa suprugom održavala vinograd.

- Bio je to težak rad. To se sve ručno radilo, kopalo i kosilo nije bilo kao danas. Mi smo živjeli inače u Zagrebu, a ovdje smo dolazili u vinograd i to nam je bio i vikend i sve, rekla je Bojanina majka Vera Sever.

-
Meni je čak drago da su nas mladi naslijedil, premda u mnogim slučajevima nisu. A bilo bi mi još draže da sad ove mlade drugi mladi naslijede, dodala je.

U 100 godina ovo je mjesto od maloga podruma i klijeti postalo dom. A naša sugovornica jedna od rijetkih žena koja je na sebe preuzela posao vinogradarstva - morate priznati prilično hrabar čin i, ali i inspiracija. Jer kakav god trud zahtijevao vinograd - ništa je prema golemoj ljubavi s kojom ova generacija žena (kćeri, mama, baka na okupu) već desetljećima proizvodi najbolju kapljicu užitka.