Beskućnik od rođenja

Goran Raspor beskućnik je od rođenja. Majka ga ostavila s tri mjeseca ispred dućana.





- Izvadila pinku kruha i mene ubacila u platnenu vreću. Trgovac je zvao policiju i Centar za socijalnu skrb, došli su po mene, onda su me odvezli u jaslice na Potok do treće godine. Od treće do 14. godine sam bio u Domu za nezbrinutu djecu Lovran, od 14. do 18. u Centru za odgoj i s 18 godina i pet dana opet na ulici - prisjeća se Goran.

S 32 godine je pokušao stupiti u kontakt s ocem i majkom. Majka, kaže, nije htjela imati posla s njim. No otkrila mu ime njegova oca.

Pronašao ga je na Rabu, sreli se, razgovarali... Otac je imao svoju obitelj, ali je primio Gorana kod sebe. Živio je s njegovom obitelji 10 godina, sve dok se otac nije razbolio i preminuo. Njegova supruga odlučila je da Goran treba otići. Nije ga, kaže Goran, htjela pod svojim krovom. Ponovno je postao beskućnik.

- S 32 godine sam shvatio što je to imati oca ili mamu. Do tada to nisam znao, za mene je to bila nepoznanica. Ali kako je sve ispalo - najradije bih da ih nikad nisam upoznao - kaže danas Goran.

Pokrenuo je ostavinski postupak, obratio se Udruzi Oaza koja se brine za beskućnike. Primili su ga, pomogli mu, od Grada je sada dobio i smještaj...

Ima problema sa zdravljem, ali ne gubi nadu, vjeruje da ga čekaju bolji dani.

Smatra da biti beskućnik u Rijeci i nije tako strašno. Grad ima dobar program, kaže, "imaš se gdje obući, oprati, prespavati". A i Riječani su spremni pomoći, imaju razumijevanja, ne osuđuju beskućnike jer znaju da je u današnje vrijeme izgubiti krov nad glavom, nažalost, lako moguće.