"Čim uđete ovdje među cvijeće sjećanja samo naviru..."

Tradicija je da se uoči Svih svetih uređuju i obilaze groblja, pale svijeće i donosi cvijeće za one koji više nisu među nama. Znak je to ljubavi i poštovanja prema onima koji su nekada bili dio našega života.

Za mnoge od nas ovo su dani sjećanja, čežnje i molitve za one koji više nisu među nama. Dani kada više nego ikada u godini, tiho, u svojim mislima i potisnutoj boli, na njihova posljednja počivališta, nosimo cvijeće i palimo svijeće u znak zahvalnosti i vječne svjetlosti.

- Išao sam bratu na grob, tati, mami. Čim uđete ovdje među cvijeće sjećanja samo naviru i tu ne možete ništa. Samo što vam suze ne teku jer to je sada već prošlo godina, rekao je jedan građanin.

Odlazak najdražih svatko proživljava i doživljava na svoj način. Ima i onih koji ne mogu ostaviti cvijet i zapaliti svijeću na grobovima svojih najmilijih zbog velike udaljenosti, pandemije ili nekih drugih razloga, poput ove majke i supruga vukovarskih branitelja koje to mogu učiniti kod zida boli i u Aleji branitelja.

- Tu mogu ići kad hoću. Svaki dan mi je težak. Opet govorim sa tim tako velikim i teškim, neću reći problemom, nego teškom ranom treba senositi, treba ići navečer na počinak, treba razmišljati, moj sin je imao samo 20 godina, rekla je jedna Vukovarka.

Svaki je rastanak težak, onaj za vječnost je najteži. Uspomene žive u svemu oko nas. Žive u ovim plamtajima svjelosti na tihim domovima kao neraskidivoj niti sa srcima onih koji ih ne zaboravljaju.