Junaci s Mitnice

Nakon sloma obrane Vukovara, 18. studenoga 1991. godine, oko podneva, održani su pregovori o predaji Mitnice. Nakon sat ili sat i pol, dogovorena je predaja, uz uvjet s naše strane da civili budu prebačeni na slobodni teritorij Republike Hrvatske, a branitelji će biti zarobljeni. Predati se neprijatelju s oružjem bio je iznimno hrabar čin. No, ulog je bio golem, spas oko pet tisuća ljudi. U spomen na taj događaj i danas kolona ide Vukovarom, a imena branitelja s Mitnice svakako trebaju zauvijek biti upisana u povijest grada heroja i cijele Hrvatske. 

➡️ Dan sjećanja na žrtvu Vukovara

Ivica Matanović, jedan od zapovjednika obrane Mitnice i danas bi, nakon svega što je prošao, bez razmišljanja ponovio isto.  

- Ja nikoga nisam išao napadati, ali na svoju kuću nisam dao. A čim nisam dao na svoju kuću, nisam dao na svoj grad ni na svoju državu, kaže.

Zdravko Komšić, također jedan od zapovjednika obrane Mitnice, kaže kako je svaki od njih imao bližu ili dalju obitelj.

- I oni su bili unutar grada, unutar Mitnice, u podrumima, strepili su za naše živote, mi za njihove, kaže.

Branitelji Mitnice nisu bili vojnici. Bili su obrtnici, radnici, koji su bez vojnog iskustva branili svoje. Među ostalim na položaju Res - ulazu u grad iz smjera Srbije.

Branitelji su ponudili svoj život za život civila na salašu Goldschmit. Tražili su, kaže Pilip Karaula, posljednji zapovjednik obrane Mitnice, isključivo spas civila.

- "Odvezite civile što dalje od Vukovara i evo vam teritorij, a od nas radite što hoćete", prisjeća se.

S istom mišlju 183 branitelja Mitnice predaje oružje. Da spase nedužne. Istu noć završavaju na Ovčari.

Spasio ih je Zdravkov popis, koji je predao Crvenom križu. Ali užasi se nastavljaju u srpskim logorima.

- Tamo smo dobili batine, bilo je batina, bilo je svega, ali smo ostali živi, kaže Matanović.

Uz nemilosrdno fizičko mučenje strašno je bilo i to što su zatočenike iskoristili za propagandu.

I gotovo tri desetljeća poslije sjećanja žive. Kao i strepnja pri pomisli na to što bi se dogodilo da se pregovori nisu ispoštovali.

- Dajemo svoje živote onima kojima ne vjerujemo baš ništa... Hoće li nas prevariti, što će se dogoditi dalje, ali za sebe ne očekujem baš ništa. Najviše što sam ja očekivao kad me likvidiraju je da će, kada me snime, jednog dana morati makar kosti vratiti, kaže Karaula.

- Nikada nitko, niti jedan analitičar, povjesničar, nikada nije sjeo s nama na taj način da analiziramo je li se moglo nešto bolje, jesmo li nešto pokvarili. Ili da nas je netko pohvalio: "Vidi, super ste napravili, izvukli ste toliko ljudi, toliko života".

Branitelji s Mitnice i sada se sa strahom pitaju što bi bilo da nisu uspjeli.
Vukovarci su se vratili, Vukovar obnovljen. Ali rane još zacjeljuju.