Recept življenja ličke bake

Iz Mande Krznarić Bobina zrači ljepota. Nije ona missica, ljepotica, iako je možemo svrstati i u tu kategoriju. Baka Mande obasjana je ljepotom koja dolazi iznutra. Čvrsto stoji na ličkoj zemlji, puna je duha, života, mudrosti, iskustva, veselja.. naprosto očara svakoga tko s njom prozbori rečenicu, dvije.

Baka Mande ima 81 godinu i živi u Gornjoj Kamenici. Negdje u Lici. Recimo blizu Brinja, a zapravo daleko, visoko, teško pristupačno... I uz pomoć GPS-a izgubili smo se nekoliko puta i ne bismo je ni pronašli da nismo nekoliko puta pitali ljude. A ona vremešna, ne vozi i nema blisku rodbinu.

Ondje je otkad zna za sebe. Za nju je Lika najljepše mjesto na svijetu. Ne bi je mijenjala, kaže, ni za što. A život je nije mazio. Prije 25 godina izgubila je muža i ostala bez ikoga. Roditelji su joj davno umrli, nema braće ni sestara, nema ni djecu... Ima dva bratića i presretna je kad je posjeti netko iz njihove obitelji – snaha, unuk, sin.

Ne žali se ni na što, za sve kaže tako mora biti i njoj je sve dobro. Crninu nikad nije skinula i nikada i neće jer, kaže, nakon što joj je muž umro, više nema oči ni za koga.

I radila je za dvoje – održavala kuću, sadila vrt, brinula se za stoku... I danas sadi mrkvu, luk, krumpir. Krave je prodala, ima samo kokoši. Ne zato što joj treba, nego zato da ima zanimaciju jer je tako navikla.

Zimi joj je teže – manje se radi, svi su zatvoreni u svojim kućama, rijetko koga vidi u sve pustijem selu. Ali ni to je ne zabrinjava. Ima svoj televizor i uz njega, kaže, nije sama. Gleda naš HRT, voli Mirka Fodora, Tarika Filipovića, prati utakmice, navija za Dinamo.

Da voli razgovarati i da uživa u društvu, shvatili smo od prve. Prepuna je dogodovština, duhovitih šala, prati sve što se zbiva u zemlji, stalno ima nešto dodati ne bi li razgovor i naš posjet još malo potrajali.

- Sav svoj život delala sam uz nekoga i znaš onda kako je to sam biti. Ali to je tako, tako mora biti. Ča bi ja sad? Tako da se životari, kaže.

Korisnica je programa "Zaželi" i sretna je kad joj u posjet dođu gerontodomaćice. Pomažu joj po kući, ali, što je još važnije, uz njih se osjeća živom.

- Pa jedva čekam. Kad one dvije dođu, jedna dela, druga sa mnom priča. Dobre su mi, stvarno. Dođu, pitaju što ćemo raditi, ja im kažem sad treba ovo, sad ono, onda odu u kuću, naprave. Ljepše bi bilo da imam nekoga pored sebe. Dođu te žene dva puta tjedno pa su dva-tri sata kod mene i onda malo porazgovaramo, malo kava, kapuccino najviše volimo, i tako. A ča ću? Kamo ću sad odavde? Nemam nikoga nigdje i onda kamo ću? Sav život sam ovdje provela, ovdje ću i umrijeti, govori nam s osmijehom.



I nama je skuhala kavu. Pa smo ostale dulje nego što smo namjeravale. Htjela nas je i nahraniti. Nahranila bi i migrante da joj navrate. Jer, kaže, tako se mora. Ionako posvuda hoda sa svojim šćapom i nikoga se i ničega ne boji.

- Pa ovdje je sigurnije nego u Zagrebu. Ovdje te nitko neće. Nema nikoga, dođe i prođe, uvjerava nas.

Ono najvažnije za svakog Ličanina zimi – drva – na vrijeme je osigurala. Nešto je platila, nešto iscijepala sama. Bit će, kaže, dovoljno.

- Da vam kažem da mi je najbolje, pa vidiš kako je. A bolje neće biti, za vas može biti, za mene ne može. Imam 81 godinu, svaka godina nosi svoje, moje dijete. Svaka nosi svoje, kaže baka Mande.

- I znaš ča, dobro je sve, i država i sve. Samo taj narod se malo naučio, to bi se malo delalo, a dobro živjelo, to nigdje tako nema, ne može. Ja sam od malena, šest godina sam imala i išla s blagom i sve stizala, nema bez delanja. Tako je to, ja volim one koje rade, kaže.

Rastale smo se teška srca, kao da se znamo godinama. Obećava da će se čuvati i odmah dodaje da i mi pazimo na sebe. A kako je u pola pet u njezinu selu već mrkli mrak, umjesto doviđenja, poželjela nam je laku noć i požurila upaliti televizor, svoje najvjernije i jedino društvo.