Osjećamo li se i danas kao u Kafkinu 'Procesu'?

To remek-djelo nadahnulo je mnoge umjetnike - najslavniji je među njima Orson Welles, koji je napisao i režirao sjajnu filmsku adaptaciju. Viđali smo ga i na kazališnim daskama, a odsad i u Teatru &TD, u režiji Ivana Penovića.

Svakodnevica katkad može biti toliko bizarna da je nevjerojatno da je riječ o stvarnosti. Osjećaj je poznat svakomu tko se ikad našao u birokratskoj petlji, a nitko u povijesti nije taj problem dočarao kao Kafka u ‘Procesu’.

Na njegov trideseti rođendan Jozefa K. neočekivano uhićuju dva agenta; zločin - nepoznat. I Jozefu i čitateljima, ali ubrzo počinje i beskrajna eliptična agonija - besmisleni sudski proces.  Uigrani glumački ansambl u teatar apsurda lako se uživio.

- Koncept je u suštini, kao i kod Kafke, baziran na tome da on nailazi na raznorazne vrste prepreka, odnosno pokušava cijelo vrijeme saznati zbog čega je optužen, o čemu se radi u optužnici, što se zbiva, o čemu se uopće radi u tom procesu, kaže glumica Lana Barić.

- Danas je već vrijeme dosta apsurdno ovako samo po sebi, tako da nije bilo teško. Mi kao neka, 'ajmo reći, neformalna grupa djelujemo već nekoliko godina tako da nam nije prvi put da se bavimo apsurdnim kazalištem pa nam je bilo ovo nekako lako i zabavno, ističe glumac Domagoj Janković.

Unatoč Kafkinoj želji da se roman s ostalim bilješkama spali, njegov prijatelj, kolega i, naposljetku, biograf Max Brod sastavio je ‘Proces’ iz rukopisa.

Kao i mnoga autorova djela, roman nije dovršen - iako je kraj tu, ne znamo koji to dijelovi nedostaju. Redatelj Ivan Penović te je praznine iskoristio za svoju adaptaciju.

- Nisam prikrivao tu fragmentarnost, nego sam se zapravo vodio njome. Te rupe koje postoje na taj način postaju vidljive, zapravo i jesu produkt ove predstave. U biti, te rupe se jesu punile improvizacijama glumaca, što je zapravo i donijelo nekakvu puninu i novu notu samom 'Procesu', napominje redatelj i dramaturg Ivan Penović.

Kao što je često slučaj s birokratskim iskustvima, 'Proces' je vrlo mračan, apsurdan, ali i urnebesan. Poznato je da se Kafka gromoglasno smijao kad je roman čitao naglas, što nam drugo preostaje kad se potpuno nemoćni nađemo pred institucijama koje rade svoj posao - a nejasno je i kako i zašto.

Pogledajte reportažu Vijesti iz kulture: