Suza za Trećemajsku marendu

Kako se nekad objedovalo i pritom družilo u riječkom brodogradilištu 3. maj, otkriva nam "Trećemajska marenda". Jelo je to koje je osmislila bivša zaposlenica i za njega dobila nagradu za najbolje autohtono jelo na temu riječke industrijske baštine.

➡️ Kako se nekad "marendalo" u 3. maju

-
Da bi oni napravili nešto posebno, u dane kada je bio recimo Badnjak, nečiji rođendan, svatko bi nešto donio, uzeo od svoje marende, napravili su paštetu - jedan je donio maslac, drugi je donio sir, treći je donio sardine i to su sve smiksali i tako bi onda svi zajedno jeli, družili se, kazala je autorica jela "Trećemajska marenda" Doriana Dunatov Kustić.

A upravo zbog tih sjećanja Doriana je odlučila ponovo oživjeti ovo jednostavno jelo. Malo inćuna, svježeg sira, maslina, krastavaca, maslaca i začina - i namaz je gotov. No onaj glavni sastojak - njega danas možda najviše nedostaje. Doriana je kazala kako je danas drugi način druženja i komunikacije, ali nažalost i otuđenosti. Dodala je da su danas potpuno drugačija vremena.

Potaknuta ovim sjećanjima, HRT-ova ekipa odlučila je provjeriti kakva je danas marenda u 3. maju i koja je razlika u odnosu na osamdesete godine. Radnik Kujaj Bajram rekao je kako je u 3. maju od 1983. te da je zadovoljan s marendom. HRT-ova ekipa se uvjerila kako je izbor bogat i raznovrstan. U petak je na jelovniku - riba.

- Pohani oslić, oslić u umaku, rižoto od liganja, krumpir salata s radičem, pomfrit, blitva, naglasila je kuharica Mirjana Ban.

Jedina je ovo menza koja postoji, a nekada ih je bilo otvoreno sedam, pričaju nam radnici. Za njih trećemajske kuharice svakoga dana pripreme oko 250 obroka. Kuharica Teodora Rohaček kazala je da ima dosta posla, ali voli svoj posao pa ga nije teško raditi. Poručila je da na posao dolazi s veseljem. Snalaze se i u novim okolnostima, odnosno epidemiološkim mjerama koje nisu zaobišle ni riječko brodogradilište. Stolovi su razdvojeni, radnici jedu na sigurnoj udaljenosti. No nije koronavirus jedini razlog zašto u riječkom škveru više nema druženja.

Nedjeljko 40 godina radi u 3. maju. Pamti da je osamdesetih godina ovdje radilo sedam i pol tisuća ljudi, sjeća se i mnogih kriza, no ova posljednja je, kaže, bila najteža.

- Bez obzira na to što ja idem u mirovinu, drago mi je da opstane i da rade mladi naraštaji. Vidim da ste emotivni dok to govorite? Da vam i suze idu. Da, tako. Osjećam se poniženo, prošle godine kad smo bili bez osobnih dohodaka i bez posla, istaknuo je radnik Nedjeljko Ljubotina.

Ipak, pogled na riječki škver donosi ljepšu sliku. Tu su novi brodovi u nastajanju. Nešto više od 800 radnika, koliko ih je ostalo, nada se i vjeruje da je budućnost vedrija, a možda, u neko buduće vrijeme i marenda opet bude - veselija.