Za novi hobi nikad nije kasno

Cijeloga radnoga vijeka bavio se ilustracijom i dizajnom, no njegova je velika ljubav zapravo fotografija. Nenadu Martiću zapnu za oko svakakvi zanimljivi detalji.

Nekoć dizajner i ilustrator danas kreativnost izražava fotografijom. Iako je u njegov život ušla prilično kasno, za novi hobi, čini se, nikad nije prekasno.

- Pod kraj, kad sam bio, kako bi se reklo pred penzijom sam se odlučio intenzivnije baviti time, nabavio sam kvalitetnu opremu i počeo sam snimati i natjecati se, priča nam fotograf Nenad Martić ističući da je 'glupo sjediti pred televizorom i upijati tuđe kada možeš sam nešto stvoriti.'

Stvaranje je proces koji traje, a u potrazi za motivima Nenad obilazi Zagreb i Hrvatsku, istražuje, otkriva nova mjesta.

- Otkrio sam neke lokacije tipa fantastični most u Kosinju, to je u centralnoj Lici. Genijalan je to most na kojem sam snimio svoju kćerku i fotografije su stvarno zapanjujuće, kaže Nenad.



Kada je bio dizajner sjedio je stalno za računalom: Nisam ni sunca vidio, a kamoli da sam se mogao prošetati, dodaje Nenad, koji u Hrvatsku nalazi sasvim dovoljno za pronalazak uvijek zanimljivih motiva, pa ne sanja o dalekim putovanjima.

- Zapravo sam jako zadovoljan i ponosan što sam uspio hrvatske motive plasirati van i što s takvim motivima uspijem dobivati nagrade, ističe Nenad Martić.

Martićevi motivi raznoliki su. Kao autor ne veže se za određeni žanr, ali ističe kako posebno voli dva, možemo reći, oprečna žanra. Uličnu fotografiju u kojoj mora uhvatiti odlučujući trenutak te režiranu fotografiju koja punu formu dobiva nakon manipulacije na računalu.

Bez obzira na žanr, Martić želi na svojim fotografijama postići sklad svih elemenata. No sve pada u vodu ako ideja nije dobra.

- Evo konkretno, fotografija koja je dobila Grand Prix u Rijeci to je fotografija koja ima ideju. To nije klasičan portret, nego portret mog sina koji u ruci drži mobitel i tu je kadar moje glave koji je ubačen photoshopom. Fotografija se zove 'family ID' iliti to je naš kod genetski, mi smo si slični na neki način, a opet nas dijeli veliki broj godina, razlika između mene i mog sina je 40 godina. To je jedna poruka, kad fotografija ima neku priču, smatra Nenad.



Pet godina prošlo je otkako je prvu fotografiju prijavio na natječaj. Od tada niže uspjehe diljem svijeta, no od svih priznanja izdvaja dva: 'Plavu vrpcu' međunarodnog fotografskog udruženja i nagradu 'Tošo Dabac' koju svojim članovima dodjeljuje Fotoklub Zagreb za izniman rad i promicanje fotografske umjetnosti.

Dodjelu nagrade pratila je izložba radova na kojima je protagonistica Nenadova kći Morana kojoj je izložba i posvećena.



- Ona je nevjerojatno prirodni model koji se zna postaviti, nju kamera voli, ona se zna pokazat pred kamerom, napominje Nenad.

Mnoge fotografije ne bi nastale da nije Nenadove supruge, kćeri i sina koji su mu najveća podrška, a i česti modeli. Posljednje nagrade, pak, poticaj su za daljnji rad, ali i dokaz da nije pogriješio kada je slijedio osjećaj i odlučio se posvetiti tom mediju.