Što čitati? – 'slikovnicu' punu pozitive ili dekonstrukciju turizma

Karolina Lisak Vidović, urednica naših dviju emisija posvećenih književnosti, ovaj je tjedan odabrala knjigu koja pomaže i daje nadu u nesigurnim vremenima - ‘Dječak, krtica, lisica i konj’ Charliea Mackesya, te nagradom 'Kamov' ovjenčanu zbirku priča Nevena Ušumovića 'Zlatna opeklina'.

Charlie Mackesy : ‘Dječak, krtica, lisica i konj’, Planetopija, prev. Edo Popović


Za prvu preporuku u novoj godini, nakon tako teške 2020. i posebice nakon nedavnog razornoga potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji, preporučujemo knjigu koja pomaže i daje nadu u nesigurnim vremenima, koja oplemenjuje i hrabri.

U vremenu velike neizvjesnosti u kojem živimo ljubaznost, suosjećanje i razumijevanje je iznimno važno, a ova knjiga baš to prenosi, na vrlo jednostavan, nepretenciozan i topao način. Nju će moći "provariti" čak i ne-čitatelji, čak i oni koji naivno, ishitreno kažu da nemaju vremena za čitanje.

Charlie Mackesy
rođen je 1962. u Londonu, radio je kao crtač stripova za britanski tjednik Spectator, te kao ilustrator knjiga za Oxford University Press. Kao likovni umjetnik imao je izložbe slika u Londonu i New Yorku, a njegove brončane skulpture izložene su na javnim mjestima u Londonu.

Knjiga je pravi fenomen : 55 tjedana na bestseler listi Sunday Timesa od toga 34 tjedana na prvom mjestu, no zanimljiva je priča kako je ustvari ta knjiga nastala.

Prvo su bile ilustracije, i prije negoli su ilustracije ukoričene u knjizi, one su bile senzacija online, tako je sve počelo. Nastale su kada je autor razgovarao sa svojim prijateljima o životu općenito, o tome što su najhrabrije učinili u životu, nakon toga je nacrtao ilustraciju i postavio ju na Instagram i zaboravio na to.

No, ubrzo tu ilustraciju počele su dijeliti i objavljivati ustanove poput bolnica i vojske za oboljele od PTSP-a -jer su ilustracije poručivale da je hrabro pokazati svoju slabost.

Knjiga je zapravo ukoričena izložba slika, ilustracija, malih umjetničkih djela, s porukom, i to ne s tekstom baš na svakoj stranici. Autor zna vješto spojiti prave riječi s pravom slikom. To nije ni klasična slikovnica, nije ni klasična dječja knjiga.

Sam autor kaže da je to knjiga za svakoga, svejedno imate li osamdeset ili osam godina. Nema neke radnje, ni zapleta, može se početi čitati od sredine, baš kao što autor i priznaje da knjige voli čitati od sredine i navodi nas da slobodno možemo po njoj črčkati, napraviti joj uši i dobro je istrošiti.

Mackesy je u njoj namjerno ostavio puno praznina da ih sami popunimo dok čitamo odnosno analiziramo lijepe ilustracije, odnosno dok zastajkujemo na njima, hvatamo predah s mislima koje nam se javljaju, a te misli su pozitivne i lijepe.

Moderna je to basna za sve uzraste koja traga za odgovorima na univerzalna pitanja u stotinjak divnih crteža. Ispisana poetičnim, jednostavnim tekstom i profinjenim i iscrtana stiliziranim crnim tušom s nježnim i smislenim prijelazima u boji, to je knjiga koja na čitatelja ostavlja dojam koji ostaje s njim dugo.

Bavi se općenitim pitanjima o kojima ne razgovaramo često: Što je smisao života? Zašto smo ovdje? Što je uspjeh? Sve o čemu razmišljamo.

- Pomislio sam, ako me sutra pregazi auto, što bih želio reći? I tako je nastala ova knjiga, kaže sam autor.

Knjižica je nepretenciozna, iako govori o velikim i važnim stvarima, i unatoč tome vrlo je laka i humoristična. Svako malo atmosferu podižu iskričave dosjetke uvijek gladne krtice, kojoj je rješenje svih problema skriveno u komadu torte

U svijetu koji je preopterećen riječima, najčešće bez smisla i značenja, ova knjiga prava je minijatura kondenzirane mudrosti koja pokazuje našu potrebu za dobrotom, solidarnošću, prijateljstvom i ljubaznošću i podsjeća nas na ono što dobro znamo, a tako često zaboravljamo, pa nas stalno na to treba podsjećati.
Ona je pravi naputak za koračanje kroz oluju, a što je oluja nažalost znamo.

Četvero prijatelja su posve netipični junaci:  u svijetu u kojem se uspjeh mjeri površnim priznanjima i novcem, govore o puno važnijim stvarima - o ljubavi, dobroti i hrabrosti da se bude slab, o potrebi da budemo baš ono što jesmo.

Dječak je pun pitanja, krtica samo želi tortu, lisica je šutljiva i oprezna, konj je najveći, ali najblaži. Radoznali dječak, oduševljeni krtica, ranjena lisica i pronicljiv konj. Oni su ustvari i metafore i simboli, ali i obični likovi, koji mogu biti -mi. Predstavljaju svakoga od nas – bića satkana od snova, nadanja, strahova i, najviše, ljubavi.

Od tih četvero prijatelja svaki utjelovljuje druge osobine, možemo ih shvatiti kao jedinstvo, kad dio jedne osobe, ali i kao skup različitosti. Autor u uvodu mudro naznačuje da je siguran da će svaki čitatelj vidjeti u njima nešto drugo, vjerojatno posve različito od onoga što on u njima vidi.

Oni su različiti kao i mi, i imaju, kao i mi svoje slabosti. Njihove pustolovine događaju se  u proljeće kada u jednom trenutku pada snijeg, a u drugom sja sunce i to sliči životu u kojem se sve u trenu može promijeniti.

Četvero prijatelja istražuju svijet. Postavljaju si pitanja. Prolaze kroz oluje. Uče voljeti. Podsjećaju nas da nismo sami i hrabre nas da nastavimo živjeti punim plućima i kada postane teško. Namjera ja autorova da čitatelje ohrabri da žive odvažnije, da budemo ljubazniji i da zatražimo pomoć kad nam je potrebna.

Oda je to prijateljstvu i blagosti puna životne mudrosti koja je dirnula srca milijuna čitatelja diljem svijeta kojima je došapnuo onu istinu koju svi mi zapravo odavno znamo – u svijetu neprestane potrage za uspjehom, najveći od svih uspjeha je upravo ljubav, i ljubaznost.

Kontaktirala ga je nakladnica i knjigu su objavili u 10 tisuća primjeraka, no ubrzo je 'planula', i za dva tjedna objavili su još 200 tisuća, a zadnji podatak koji imam jest da je knjiga prodana u oko milijun i pol primjeraka.

Neven Ušumović: ‘Zlatna opeklina’, Sandorf


Književna nagrada Janko Polić Kamov
za 2020. otišla je u Istru, u ruke Nevena Ušumovića za zbirku priča 'Zlatna opeklina' (2019.) izdavačke kuće Sandorf. Nagradu koja nosi ime jednog od najpoznatijih nositelja hrvatske modernističke književnosti dodjeljuje Hrvatsko društvo pisaca koje je nagradilo 'štivo samozatajnog erudita koje spada u sam vrh suvremene književnosti te zaslužuje punu pažnju čitateljske publike'.

Kamov je važan pisac za Ušumovića osobno, dio je njegove 'intimne mitologije'. Nagrada promiče i inovativnost u bilo kojem književnom aspektu, a Ušumović u njoj donosi drugačiji pogled na turizam, glazbu, nostalgiju…

Autor svoju zbirku smješta u osamdesete prošloga stoljeća u Istri, a zajednički su tematski nazivnici svih priča autorovo 'seciranje mita o turizmu kao o nekakvoj spasonosnoj grani'.

Neven Ušumović profesor je filozofije, komparatist književnosti i hungarolog, esejist, pjesnik i prevoditelj, rođen 1972. u Zagrebu, a odrastao u Vojvodini. Studije filozofije i komparativne književnosti te hungarologije završio je u Zagrebu.

Već gotovo dvadeset godina živi između dva grada: između Kopra i Umaga. U Kopru mu je obitelj, a u Umagu radi u gradskoj knjižnici i zapravo sudjeluje u društvenom i kulturnom životu toga grada i hrvatske Istre.

U Umagu ta knjižnica ima itekako važnu sociokulturalnu ulogu. Velika stvar je da knjižnica sudjeluje u organizaciji Međunarodnih pograničnih susreta Forum Tomizza, koji pak povezuju Umag, Kopar i Trst.

Ušumovića zanimaju ga rubovi i granice - kroz život i literaturu. Tema izmještenosti osobno mu je važna i biografski i kao estetski koncept, poetička strategija.

Apartno je to autorsko pismo: izmješten je van centra, živi u Umagu, pa i likove smješta na rubove, periferiju, u tranzitna mjesta po Vojvodini i Istri.

Objavio je roman Ekskurzija (Naklada MD, Zagreb, 2001) te zbirke priča 7 mladih (Naklada MD, Zagreb, 1997), Makovo zrno (Profil, Zagreb, 2009) i Rajske ptice (Profil, Zagreb, 2012). S mađarskog je prevodio Bélu Hamvasa, Ferenca Molnára, Pétera Esterházyja i Ádáma Bodora.

Tematski vezana za Istru i dekonstruira i detronizira mit o turizmu kao o nekakvoj spasonosnoj grani. Živi u izrazito turističkome mjestu, no to nije radikalna kritika turizma koji percipira kao složenu pojavu s posljedicama.

Pristup temi nije 'prvoloptaški' da se podruguje uobičajenim turističkim toposima i klišejima, karikaturalnostima tipično turističkog mentaliteta.

- Moja osnovna namjera bila je pokazati koliko turistički simulakrumi u Istri već desetljećima kreiraju društvenu svakodnevicu, kaže autor.

Pogled je to iznutra na turizam: 'u vrijeme sezone u takvoj situaciji da smo za turiste poput jedne neusklađene skupine amaterskih glumaca, pretpostavljamo koje su nam uloge i nekako ih odrađujemo.'

Junakinje i junaci su 'insajderi', a njihova iskustva svjedoče i ukazuju na činjenicu da turistička mobilizacija društvenog života jednog prostora, nanosi nebrojeni niz opeklina od kojih su neke površne, a neke duboke, možda već i neizlječive.

Naslov u svojoj sintagmi krije dvije teme knjige: zlatna je ploča, kao tema glazbe, i opeklina – kao sunčanje turista željnih preplanule puti kao dokaza .

Knjiga je podijeljena u dva dijela, doslovce kao audio kaseta kojom smo se nekad služili, preslušavajući i snimajući svoje omiljene bendove jer ta kultura bendova važna je za ovo djelo.

Zanimljiva grafičkog rješenja, korice knjige izgledaju kao kaseta s A i B stranom, tako i testovi otisnuti jedni na jednoj strani naopako u odnosu na druge. Knjigu čine dvije skupine priča koje se čitaju s dvije strane.

Dok su Igor Rajki i Boris Beck u romanu Ne bih o tome (2009) pronašli stranu B Bašćanske ploče i udvajajući autorski glas proizveli nesvakidašnje dobro štivo, Neven Ušumović odlučio je udvojiti knjigu kratkih priča, podijelivši ju na stranu A i stranu B kasete, onoga pomalo zaboravljena komada plastike koji smo u nježnim godinama gurali u kasetofone, ponudivši nam svoju viziju A i B stranu našega turizma.

Problematizira sjaj i bijedu turizma - taj mučan kontrast koji razotkriva jad i poniženja u pozadini kako bi se turistima ponudila idila s razglednice, zatim piše o robovskom izrabljivanju i seksualnom zlostavljanju sezonskih radnica koje dolaze iz osiromašenje Slavonije, o bižuterijskom iskorištavanju kulturne baštine, o banalizaciji povijesnih tragedija zbog dekora, o depresiji umjetničkog tezgarenja na hotelskim terasama, o svođenju svih kulturno povijesnih vrijednosti i tradicije na komercijalnu logiku zabavnog etno parka…

No, prijezir nije usmjeren prema turistima nego prema lokalnim mještanima koji su se dali kolonizirati.

Glazba je sveprisutna: to je druga umjetnost koju Ušumović živi. Priča prva na B strani jako je duhovita: govori o pripovjedaču i njegovu bratu kako idu na koncert punk i hard rock bendova u kolovozu 1990. u Puli, koji je premješten iz Arene na nogometni stadion NK Istra (prema legendi jer su se mještani bojali da muzika ne sruši Arenu).

Knjiga je kao album 'retro štimunga': događa se 1980-ih koje su bile označene i 'religijskim' odnosom publike prema glazbi onog vremena. Nostalgija je istaknuta dizajnom zbirke, a tu nostalgiju ispisuje s podsmjehom jer nije tipičan nostalgičar.

Pogledajte gostovanje Karoline Lisak Vidović u emisiji Dobro jutro, Hrvatska: