Dino i Damir naši zmajevi

Biografija iz Wikipedije

Dino Sokolović, hrvatski skijaš i paraolimpijski prvak, osvajač prvog zlatnog odličja za Hrvatsku na Zimskim paraolimpijskim igrama.

Prije prometne nesreće trenirao je rukomet u RK Zagrebu, hokej na ledu, vaterpolo i nogomet. U prometnoj nesreći u sudaru kamiona i osobnog vozila u Močilama kod Vrbovskog 2003. ostao je bez majke i dva brata. Iako je jedini preživio nesreću, izgubio je obje noge i prošao s brojnim oštećenjima.

Nakon nesreće okrenuo se športu. Prvo je četiri godine trenirao plivanje, nakon čega se prebacio na alpsko skijanje. Upisao se u Monoski klub "Zagreb" te ga je uočio tadašnji izbornik hrvatske skijaške reprezentacije Dragutin Katuna, koji ga je pozvao na Državno prvenstvo hrvatske 2007., na kojem je Sokolović osvojio prvo mjesto.

Nastupio je na Zimskim paraolimpijskim igrama 2010. u Vancouveru Sočiju 2014., gdje je na svečanom otvaranju nosio hrvatsku zastavu. U Sočiju je nakon prve vožnje bio vodeći u sjedećem slalomu s prednosti od 1,61 sekunde, ali je u drugoj vožnji ispao sa staze i izgubio odličje. Nije uspio završiti drugu vožnju u kombinaciji, a u veleslalomu je završio na 12. mjestu.

Na Zimskim paraolimpijskim igrama 2018. u Pyeongchangu osvojio je zlatno odličje u sjedećem slalomu, prvo hrvatsko zlatno odličje u paraolimpijskim zimskim šprtovima. Oženjen je suprugom Barbarom s kojom ima kćer Vitu.


Dino i Damir su naši zmajevi na snijegu i ledu donijeli u Hrvatsku jedine paraolimpijske medalje, s ovogodišnjih Olimpijskih igara.

Dino je pokazao neviđenu hrabrost jer nemojmo zaboraviti da je prošao pakao od života, a onda je iz tog pakla izvukao ono najbolje iz sebe. Pokazao je svima onima koji imaju koji imaju dvije ruke i dvije noge, da i kad nemaš dvije noge možeš uspjeti ako si dovoljno jak i lud da kreneš dalje.

Onda kreneš dalje i pokažeš da ti je život na prvom mjestu. Ima divnu obitelj, suprugu Barbaru i kćerkicu Vitu, njegov život. Otišao je tiho na Paraolimpijske igre i osvojio zlatnu medalju i ostao skroman. Dino može biti uzor svima koji su u Hrvatskoj nezadovoljni i nadahnuće jer nikad ne staje pa se sjetio sporta iz svoje mladosti, tj. rukometa. Hoće da se osobe s invaliditetom organiziraju u prvi rukometni klub za osobe s invaliditetom. Inače prvu utakmicu su igrali reprezentacija Hrvatske i Italije, na domaćem terenu Hrvatska je dobila utakmicu, a Dino je bio najbolji među kolegama rukometašima. Kroz sve ovo što sam napisao, a i što se vidi kroz biografiju Dine Sokolovića pokazuje da je borac, zmaj i veliki otac.


Biografija iz Wikipedije

Bruno Bošnjak, hrvatski je daskaš na snijegu, osvajač prvog hrvatskog odličja na Zimskim paraolimpijskim igrama.

Osvojio je brončano odličje na Zimskim paraolimpijskim igrama 2018. u južnokorejskom Pyeongchangu, prvo u hrvatskoj paraolimpijskoj povijesti. Ujedno je nastupom na Igrama bio i prvi hrvatski predstavnik u daskanju na snijegu u povijesti ZPI-a.

Sa sedam godina preselio se s obitelji u Austriju. Na skijašku dasku (snowboard) prvi put je stao s 11 godina, a dvije godine kasnije počeo se natjecati u utrkama slaloma i veleslaloma. Nastupio je i na dva juniorska i dva seniorska svjetska prvenstva.

Mjesec dana uoči nastupa na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu 2006. zdrobio je peti vratni kralježak te ostao paraliziran. Oporavak je trajao godinu dana. Osam godina kasnije, uoči Zimskih olimpijskih igara 2014. u Sočiju slomio je drugi i treći vratni kralježak, zbog čega je drugi put propustio ZOI.

Bruno je pokazao neviđenu snagu jer zbog daske s kojom borda ili sanjka se po snijegu je skoro završio u invalidskim kolicima. Imao je tešku ozljedu kralježnice, ali zahvaljujući svemu tome Bruno je pokazao da neće odustati od bordanja i uveo je bordanje u paraolimpijski sport. I na svom prvom nastupu na Paraolimpijski igrama osvojio je brončanu medalju. Time je potvrdio da je to velika ljubav i da on dasku, snijeg neće tako lako napustiti, ali je i pokazao da i nakon teške ozljede kralježnice nastavio se dalje baviti sportom bez obzira što bi neki na njegovom mjestu odustali. Bruno je pokazao da se uvijek može uspjeti ako se to želi, bez obzira na invaliditet, kralježnicu ili nešto drugo.

Moram reći svoj sud; jako sam bio sretan zbog Brune i Dine jer su pokazali ne samo zdravim osobama nego i osobama s invaliditetom da se mora nakon svega što prođeš u životu i dalje nastaviti živjeti i uživati u životu i raditi ono što voliš.

Sad ću dati svoj mali osvrt na Paraolimpijske igre u Pyeongchangu. Bile su to igre koje su pokazale što sve osobe s invaliditetom mogu bez obzira na svoj invaliditet. Teško nam je iz Hrvatske bilo pratiti Paraolimojske igre zbog vremenske razlike, ali HRT se ipak potrudila pokazati ono najbitnije makar, bit ću ovdje subjektivan, možda smo mogli dati malo još više vremena paraolimpijskom sportu.

Zašto? Zato što radimo na privlačenju i ostalih osoba s invaliditetom da se bave sportom, a ujedno radimo i na senzibilizaciji gledatelja, slušatelja i time potičemo osobe koje nisu osobe s invaliditetom da prate sport osoba s invaliditetom ili paraolimpijski sport. Jako me je oduševio hokej, bile su dobre utakmice, jedva čekam kad će Hrvatska imati Hrvatski paraolimojski hokejaški sport. Nadam se da nećemo dugo čekati i to mi je jedna od velikih želja.

Toliko od mene za danas u ovom opširnom blogu o Dini i Bruni i paraolimijskom sportu.

Vaš bloger na kotačima Hrvoje Antonio Belamarić.



* Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a