13:19 / 29.09.2017.

Autor: Ivan Žaknić

Divlji zapad

-

-

Foto: - / -

Nakon iznimno potentnog razdoblja koje je trajalo od sredine osamdesetih do početka dvijetisućitih, evo bloga o dva repertoarna naslova iza kojih stoje cijenjeni i veliki filmaši.

Druga strana nade (Toivon toulla poulen), Finska, 2017.
Redatelj Aki Kaurismäki

Logan Lucky, SAD, 2017.
Redatelj Steven Soderbegh

Još tamo od početaka filmske umjetnosti – nekako baš od Chaplina – postoji i gledateljska želja da se u percepciji filma stavi na stranu potlačenih slikopisnih likova čak i kada njihovo djelovanje nije u skladu s zakonom. U svakom od nas kao da čuči nekonformist, romantik, anarhist ili čak sentimentalni socijalist. Sve je to pripisivano i Chaplinu, a braća Coen su sažela u jednoj duhovitoj replici u svom rimejku Čovjeka zvan Hrabrost:
- Zašto si ti završio u zatvoru?
- Ubio sam bankara.
- A otkad je ubojstvo bankara zločin?!

Da, možemo to posprdno nazvati lumpenproleterskom ideologijom ili, sasvim srednjostrujaški liberalnim humanizmom – kako god, kad smo već spomenuli Čovjeka zvan Hrabrost, ta vrsta altruizma nasuprot zakonskoga vrlo je zorna u povijesti žanra vesterna koji je izbistrio moralne kategorije, ali je istodobno bio vremenski određen razdobljem u kojemu su zakoni bili labavi ili ih nije ni bilo. Na tu se priču nadovezuju i dva repertoarna naslova iza kojih stoje cijenjeni i veliki filmaši.

Nakon iznimno potentnog razdoblja koje je trajalo od sredine osamdesetih do početka dvijetisućitih, s prosječno jednim filmom u dvije godine – a nakon međunarodnog uspjeha Čovjeka bez prošlosti – najznačajniji suvremeni finski filmaš Aki Kaurismäki ubacio je u nižu autorsku brzinu pa je u posljednjem desetljeću snimio tek dva filma. Njegova poetika dobro je znana; dugi statični kadrovi, reducirani dijalozi, suspens stanja a ne zbivanja, sklonost ljudima s margine, apsurdnost, groteska i crni humor ugrađeni su u gotovo sve Kaurismäkijeve filmove pa je na filmskoj karti svijeta on vrlo često egzistirao kao sjevernoeuropski pandan opusu Jima Jarmuscha. Sve to vidljivo je i u recentnom Druga strana nade uz tematsko apdejtanje gdje je jedan od glavnih likova sirijski izbjeglica Khaled (Sherwan Haji) koji je nakon pogibije cijele obitelji – osim mlađe sestre koja se  zagubila na mađarsko-srbijanskoj granici – teretnim brodom stigao u Finsku. Na pitanje koje mu je postavljeno u azilantskom uredu kako je uspio preći sve te granice, Khaled odgovara znakovito: Nas ionako nitko ne želi vidjeti pa u svojoj nevidljivosti tumara helsinškim predgrađima čekajući azil u strahu od nasilnih desničara. Spomenuta helsinška predgrađa omiljena su Kaurismäkijeva scenografija, sive pustopoljine koje ne djeluju kao žuđeni toponim, a toplinu im u Drugoj strani nade podaruje tek bogati soundtrack u kojem dominira nekovrsna verzija finskog countryja što ispunjava prostore zabačenih ugostiteljskih objekata. I dok su ulični i nasilni desničari prikazani očekivano karikaturalno, redatelj je poglavito kritičan  spram državnih službenika i njihovom hladnom, surovom ponašanju prema izbjeglicama koje je istodobno zastrašujuće i apsurdno.

Drugi ključni lik je sredovječni Wikstroem (glumi ga stalni Kaurismäkijev suradnik Sakari Kousmanen) domicilni trgovački putnik koji na početku filma napušta ženu alkoholičarku, odluči rasprodati svu robu koju ima te na pokeraškoj partiji života dobiva fine novce koje odluči uložiti u poprilično neugledni restoran. Putovi dvojice protagonista će se sresti u trenutku kad je Khaledu već odbijen azil pa je u bijegu od policije, Wikstroem mu odluči pomoći što nužno znači kršenje zakona u današnjoj Europi zatvorenih ili poluzatvorenih granica. Legalitet i legitimnost ovdje će ustuknuti pred čovjekoljubljem – možda ne sasvim i do kraja s obzirom na sentimentalno-tragični svršetak. No, stvar je u tome što Wikstroem nije nikakav aktivist u borbi za slobodni prihvat izbjeglica, već isto tako marginalac kojeg nitko ne želi vidjeti, koji je sam po sebi asocijalni neveseljak, ali koji, u odnosu na cjelokupno društveno ozračje ima jednu veliku prednost – ljudsku reakciju. A ta je reakcija istodobno i Kaurismäkijeva.

Istu vrstu sentimenta iskazuje i Steven Soderbegh, veliki američki redatelj, koji je filmsku industriju već u nekoliko navrata odlučio napustiti da bi joj se, na sreću, ipak vraćao. Još od svog slavnog prvijenca Seks, laži i videovrpce, Sodeberghova karijera se odvija na dva kolosijeka. S jedne strane tu su uvjetno angažirani naslovi (primjerice, Traffic), a s druge zabavni žanrovski postmodernistički komadi, poput franšize začete s Oceanovih 11. Logan Lucky svojevrsna je sinteza njegovih preokupacija. Mjesto zbivanja je Zapadna Virginia gdje dvojica braće i sestra Logan odluče opljačkati tercijarnu zaradu slavne NASCAR utrke. Plan, koji uključuje i vađenje iz zatvora veterana pljački Joea Banga (Daniel Craig) i njegovu dvojicu neugledno-tupave braće, izgleda suludo pa se Logan Lucky u osnovnom zapletu ustinu doima kao seljačka verzija Oceanovih što se u filmu autoreferencijalno i naznačuje. Međutim, kontekst je jasan; na početku filma Jimmy Logan (Channing Tatum), ostaje bez posla pogoršavajući ionako svoj lumpenproleterski status životarenja u kamp-kućicama (brat mu je ratni invalid koji hoda pomoću bizarne proteze, a sestra frizerka) što navodno zrelo kapitalističko društvo opako približava onom tranzicijskom, nama poznatom.. Soderbergh je u svojoj nakani slanja poruka izričit – Loganovi odlukom o pljački NASCAR-a, kako se tvrdi simbola Amerike, osvetoljubivo uzvraćaju udarac domovini koja ih je izdala i socijalno detronizirala te pritom pridobivaju simpatije publike. Film je zabavan i sjajno režiran, glumci su odreda izvrsni (Tatum se pretvara u veliko glumačko ime), tek pokatkad malčice sladunjav, primjerice kad na glazbenom natjecanju Jimmyjeva kći Sadie (preslatka Farrah Mackenzie) kao posvetu svom ocu pjeva Take Me Home, Country Roads.  No, sve je to – baš kao i Kaurismäkijeva iskričava crnohumornost koja će obilježiti veći dio njegovog filma – u službi izazivanja gledateljske empatije za one što ih je matrica suvremenog društva odstranila kao nevidljive. Pa im ostaje tek altruistično kršenje zakona i humana pljačka lažnih simbola. Baš kao na Divljem zapadu. 


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a
   

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!