10:16 / 18.12.2015.

Autor: Hrvoje Antonio Belamarić

Gdje su nestali Ured i predsjednica?

Foto: Dario Njavro za HRT

Foto: Dario Njavro za HRT

Foto: - / HRT

Znam iz svog iskustva da prvo nastradaju oni najslabiji i najtiši. Njima se najviše uzima, a da se uopće ne zna za njihove životne potrebe. A pritom se zaboravlja kako svi u sekundi od zdrave osobe možemo postati osobe s invaliditetom.
Zanimljiva je jedna činjenica, da nam je već dulje vrijeme u Uredu predsjednice tišina. Ali ne zbog konzultacija ili onih koji ondje borave. Trećeg prosinca Međunarodni je dan invalida, a Ured predsjednice i sama predsjednica nisu ove godine pokazali svijest prema osobama s invaliditetom, niti su ih pozvali u Ured kao što je što bilo uobičajeno svake godine kod bivših predsjednika, Josipovića i Mesića.

Da se razumijemo - to je samo gesta. Ali i gesta puno znači osobama s invaliditetom kad su ovako posramljeni i poniženi. Zato što nemaju novca i dovoljno obrazovanja da bi mogli biti uključeni u svijet rada.

Postavlja se još jedno pitanje: jesu li osobe s invaliditetom primijećene od političkih aktera? Moje skromno viđenje toga je da nisu. Osobe s invaliditetom u ovoj godini doživjele su smanjenje svojih prava, pa i novčanog dijela, tako da se danas gleda koliko tko što ima i daje se toliko da je to jedva za normalan život.

No, iz Ureda predsjednice ovih dana priopćeno mi je sljedeće - novac koji je predsjednica dobila kao proračunsku naknadu za troškove svoje izborne kampanje donirala je u humanitarne svrhe. Od ukupno 55 dodijeljenih donacija, 30 je dodijelila udrugama koje se skrbe samo o osobama s različitim vrstama invaliditeta.

No još uvijek ne znam zašto politika voli lupati po najslabijima,a među najbrojnijim su skupinama osobe s invaliditetom. Jer mi nismo krivi zato što smo invalidi, ali izgleda da političke lutke to ne vide, pa tako i nova snaga, Most, u svojem programu vidi samo reforme, ali ja mislim da će od tih reformi patiti i osobe s invaliditetom. Znam iz svog životnog iskustva da prvo nastradaju oni najslabiji i najtiši. Njima se najviše uzima, a da se uopće ne zna za njihove životne potrebe. A pritom se zaboravlja kako svi u jednoj sekundi od zdrave osobe, možemo postati osobe s invaliditetom.

Gledao sam ovih dana programe takozvanih stranaka koje su ušle u Sabor i to je dijelom sramota. Most kao nova snaga ne vidi osobe s invaliditetom jer o njima nema ni slova u svome programu. Volio bih da svaki političar u jednoj stranci dobije osobu s invaliditetom na dva tjedna i da se o njoj brine. I da vidi kakav je njegov surovi svijet koji ostali ne vide niti ih to zanima. Ali zato znaju oduzimati i ono malo crkavice od koje osobe s invaliditetom preživljavaju.

Sad se vraćam na predsjednicu. Ona je u predizbornoj kampanji rekla da će biti korektiv politike i da su svi građani - njezini građani. Gospođo predsjednice, nažalost to niste pokazali, već ste prvom gestom promašili. I to čitav gol. Jer u svakome demokratskom društvu 3. prosinca Međunarodni je dan osoba s invaliditetom i obilježava se na najvišim razinama vlasti. Pa tako u Nizozemskoj snimaju spotove s kraljevskom obitelji, vladom i parlamentom, u kojima podsjećaju da bi osobe s invaliditetom trebale biti jednakopravni građani.

Kod nas je zakazala predsjednica, tehnička vlada, pa čak i predsjednik Sabora. A da ne kažem gdje je oporba. Ovo vam samo pokazuje, a na to upozoravam iz bloga u blog, da politika u Hrvatskoj ne vodi ni načelnu brigu o osobama s invaliditetom, barem na razini geste. A to je strašno.

Još je strašnije što ove godine nisam čuo nijedan savez udruga invalida da su se pobunili što ih je politika gurnula u zapećak. Stoga je vrijeme da osobe s invaliditetom kažu dosta!, da iznesu svoje zahtjeve pred političke stranke, na vlasti i u oporbi. Ako može jedan Most mjesec dana uzurpirati cijeli javni prostor, onda i osobe s invaliditetom, koje su na marginama društva i ne mogu funkcionirati zbog loše skrbi države, imaju pravo na svojih pola sata javne pozornosti, gdje moraju u svojih pet točaka izričito tražiti kako da im se poboljša život.

A sad ću ja iznijeti tih pet točaka. Prva, osobe s invaliditetom moraju se izvući iz ropstva siromaštva i mora se paziti na njihovo dostojanstvo. Naknade i invalidnine moraju se podići na višu razinu da bi osobe koje ne rade bile vidljive u našem društvu. Drugo, osobi s invaliditetom mora se omogućiti normalno obrazovanje, asistent u nastavi i prilagodba programa. A onda kad ga se obrazuje, treba ga se prema njegovoj stručnoj spremi uključiti u svijet rada i dati mu primjereni posao, uz plaću od koje može normalno živjeti. S tim da osoba koja radi treba uz pravo na plaću dobiti i pravo na invalidninu. Zašto? Zato što će osoba s invaliditetom uvijek ostati osoba s invaliditetom i ta joj naknada samim tim pripada.

Treće, osobi s invaliditetom treba omogućiti da se normalno kreće po cijeloj Hrvatskoj i da joj sva javna prijevozna sredstva budu prilagođena. Četvrto, svi zakonski akti koji se tiču osoba s invaliditetom moraju biti na jednome mjestu, napisani tako da ih razumije svaka osoba s invaliditetom. I ne samo to. Ako uoče neke nedostatke u pravilnicima ili zakonima, da mogu tražiti preko svoga saborskog zastupnika, županijskog ili općinskog vijećnika, da se uklone takvi nedostaci. Peto, i ne manje važno jest da se osobama s invaliditetom koje imaju svoje dostojanstvo, ne krši nijedno pravilo, jer su osobe s invaliditetom u posljednje vrijeme počesto izrugivane i marginalizirane. To ne smijemo dopustiti. To su isto ljudi.

Isto tako ne smijemo dopustiti da u školi ili na radnome mjestu, ako je netko osoba s invaliditetom, nema pristup mjestu gdje uči ili radi. To mora biti prilagođeno njihovim potrebama. Ovo su samo neke stvari koje bi politika morala napraviti, ne zbog osoba s invaliditetom nego zbog svih nas. Jer osobe s invaliditetom su, prije svega, ljudi, koji nisu krivi što imaju neki nedostatak. A svaka zemlja koja prizna svoje nedostatke i pokušava ih smanjiti na najmanju moguću mjeru, u okolini dobiva veliki plus.

Ovo je moja čestitka predsjednici Republike koju molim da se više ne ponovi da osobe s invaliditetom budu zaboravljene i da na svaki Međunarodni dan osobama s invaliditetom barem gestom pokaže da su dio ovog društva. Nadam se da će netko na Pantovčaku ovo pročitati i prenijeti predsjednici.

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!