13:36 / 24.03.2016.

Autor: Hrvoje Antonio Belamarić

Izgubljeni u proračunu

-

-

Foto: - / -

Ovaj proračun pokazuje da politika nema sluha za najslabije u ovom društvu, tako da će se dohodovnim cenzusom nekim osobama s invaliditetom i ovako smanjiti niska primanja za život.
    Osobe s invaliditetom izgubljene su u proračunu, najžalosnije je što one same nisu uspjele utjecati na donošenje Proračuna koji se tiče osoba s invaliditetom. Ovaj proračun pokazuje da politika nema sluha za najslabije u ovom društvu, tako da će se dohodovnim cenzusom nekim osobama s invaliditetom i ovako smanjiti niska primanja za život.

Ovih dana sam mnogo pričao s prijateljima koji su invalidi i koji se zgražaju zašto ih država stalno „kažnjava“. Isto mi se obraćaju i majke koje imaju djecu s teškoćama u razvoju i kojima 500 ili 1000 kuna jako puno znači za njihovu djecu. Ne bi se čudio da ovo sve eskalira i da jednostavno neke osobe naprave glupost zbog koje će se drugi zgražati. Isto tako moramo shvatiti jednu činjenicu, život je sve skuplji i skuplji, ljudi imaju sve manje novca, a i ne mogu se čak pokriti s tim novcem koje dobivaju pa je onda doslovce vrlo teško slušati ove priče i raditi takve priče kad ljudi nemaju za život. U svakom normalnom i civiliziranom svijetu, osobama s invaliditetom prvo bi se dalo pravo na obrazovanje pa onda i na adekvatno zapošljavanje, a majkama djece s teškoćama u razvoju omogućila bi se sustavna briga, rehabilitacija, socijalizacija, i svega ostaloga što je potrebno da ta djeca normalno i bezbolno žive. Danas u Hrvatskoj imamo jednu ustanovu koja se bavi rehabilitacijom i socijalizacijom djece s teškim invaliditetom ili poremećajem. To je Goljak. O Goljaku danas svi pišu zbog osobe koja je neprofesionalno postupila prema djetetu koje ima neku teškoću. Sve je teže ove priče pratiti jer se vidi da sustav ne funkcionira i da ne poštujemo svako dijete jednako bez obzira na teškoće.

Isto tako nismo se pitali da li te majke imaju pravo na svoj život i na slobodno vrijeme, imaju li pravo na manikuru, pedikuru, kino, kazalište ili stalno moraju biti uz svoje dijete i pomagati svojem djetetu. Nemojmo zaboraviti da su većinom te majke samohrane, da su ih muževi napustili i spremili stvari. Isto tako je i s državom koja se ne brine ni o djeci s teškoćama u razvoju, ali i koja se ne brine ni o osobama s invaliditetom. Kada im uzima ove „crkavice“ zar svi moramo moliti, prositi i „žicati“. Zar moramo izlaziti na ulice da bi izborili svoja prava i da bi vratili svoje novčane dodatke jer tragično je da osobe s invaliditetom spašavaju proračun i da se njima uzima u proračunu, a da se nije napravila studija koliko bi sam proračun uštedio.

Zašto nismo ukinuli neke općine, županije, agencije koje nam gutaju golemi novac, a za pola agencija ne znamo što rade i ne znamo koja im je svrha. Radije bi da se ukinu agencije i županije te da se javna nabava bolje kontrolira pa bi onda vidjeli koliko novca odlazi onamo gdje ne treba, a ne da moraju osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju izvlačiti proračun.  Volio bi upoznati ministra financija s nekim činjenicama koliko stoji dijete s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Kada bi se to sve stavilo na papir, vidjelo bi se da i ovo što sad država daje na granici je minimuma, pa samo mogu čestitati svim tim roditeljima djece s teškoćama u razvoju jer su čarobnjaci u preživljavanju. Toliko od mene za ovaj blog, za uskrsne blagadane želim vam umjereno jela, umjereno pića i da uživate u lijepom vremenu i suncu. Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!