18:12 / 04.12.2015.

Autor: Ivan Žaknić

Kad srce radi bim-bam-bam…

Život je truba (Screenshot YouTube)

Život je truba (Screenshot YouTube)

Foto: - / -

Život je truba? Možda, ali zavisi kako pušemo u nju, parafraza je onoga što će u ključnoj sceni filma Jana objasniti svojoj svekrvi. I kad ispadne poneki nes(p)retan ton, opet je vrijedno života, poštovanja i ljubavi.

Zagrebačke priče 3, Hrvatska, 2015.
Redatelji: Ivan Salaj, Petar Orešković, Matija Vukšić, Vlatka Vorkapić, Danilo Šerbedžija, Radislav Jovanov Gonzo

Život je truba, Hrvatska, 2015.
Redatelj: Antonio Nuić


Omnibus je zgodna, no poprilično nezahvalna filmska forma. Da je tome tako mogli su se uvjeriti producenti Propeler filma u prvim dvama Zagrebačkim pričama. Prve su za temu imale Zagreb kao takav. Zagrebačke priče 2 fokusirale su se na ljubav. U oba slučaja poprilično rastezljive teme – od Podsuseda do Sesveta, od sada do vječnosti. I to se vidjelo; iako su se u tim omnibusima mogla pronaći i mala remek-djela – poput Žutog mjeseca Zvonimira Jurića – neujednačenost je plahutala nad cjelinom. U tom smislu valja pozdraviti odluku producenata da se treći omnibus posveti – barem temporalno lociranoj i konkretnijoj -  temi blagdana i praznika.

Zagrebačke priče 3 zaokružuje Prvi svibanj kojemu su posvećena prva i zadnja epizoda. Nekad obećavajuće, a potom iščezlo autorsko ime iz Škrabalove kovanice novog hrvatskog filma, Ivan Salaj svoju je dvojicu danguba odveo u Gajnice u posjet prijatelju i njegovu tek rođenu djetetu. Dan otpora je uglavnom humorna priča koja inzistira na različitom viđenju metropolskog centra i periferije te ćemo je prije svega pamtiti kao Salajev povratak filmu. Munja Radislava Jovanova Gonza u osnovi je ljubavna priča nad kojoj se međutim nadvio zadah kapitalističkog imperija koji radništvo prisiljava raditi i na njihov blagdan. Delamo 365 dana u godini, kaj ne?,poručit će gradonačelnik svega onoga što gledamo u filmu.

A gledamo i zgodnu dosjetku da se jedna od epizoda Zagrebačkih priča posveti Prazniku demokracije, odnosno izborima. Da mnogi izbori završavaju fjaskom, to već znamo. Oni koje su osmisli redatelj Petar Orešković i scenarist Natko Jurdana završavaju pak trilerom. Zabavno, moglo je i zabavnije. A i ovdje se, kao nakon svakih izbora pitamo: tko je tu, zapravo, lud?!

Dašak lijepih emocija, s finim fabularnim obratom, podario nam je pak sad već vrsni dokumentarist Matija Vukšić u Goranovoj priči. Velika je Gospa, Zagreb je sablasno pust, a jednu će djevojčicu susret s jednim dječakom natjerati na preispitivanje odnosa prema životu i vjeri kojoj je ona, dječji iskreno, odana. Danilo Šerbedžija svoju je priču pozicionirao na Uskrs čija proslava biva zasjenjena smrtnim obiteljskim slučajem. To će filmskog junaka epizode nazvane Orah u njegovoj introvertiranosti dodatno začahuriti. Jedna sitnica prouzročit će emotivni vrhunac, a naš će introvert krenuti dalje ulicom uz stihove evergreena pulskih KUD Idiota. Kad srce radi bim-bam-bam...

Dramatski najuvjerljiviju i najzreliju priču omnibusu je podarila Vlatka Vorkapić. Na Tri kralja, kako se epizoda i zove, kći dolazi s poklonima u posjet majci. Flashbackovi će otkriti pozadinu posjeta i poklona koji su sve samo ne mirisi, zlato i tamjan. Glumačka međuigra Judite Franković i Ksenije Marinković je izvrsna, a okvira je tu bilo i za barem srednjemetražni uradak. Mučno i depresivno, no, ipak – najbolje. Zaključno, Zagrebačke priče 3 nemaju jakih momenata poput spomenutog Žutog mjeseca, ali su puno ujednačeniji od svojih prethodnika.

Nije zapravo nikakvo čudo da se najtegobnija epizoda Propelerova omnibusa događa upravo na Tri kralja. Taj blagdan vremenski nezgodno pada, u vrijeme kad nas polako napušta božićno-novogodišnja blagost, kad u izmaglici alkolholnih para i namučenog želuca, poželimo drugima najbolje, a onda ostanemo u hladnoj noći suočeni sa sobom i praznim računom. Zato je Antonio Nuić u svom trećem dugometražnom ostvarenju izabrao upravo Badnju večer kao ozračje finala svog filma. Božić je tako ispao iz fokusa Zagrebačkih priča, ali ima važnu ulogu u Život je truba istoga producenta. Zgodna slučajnost potkrepljuje i odluka da se oba filma pripuste istodobno u kina. Život je truba kao sedmi dio trećih Zagrebačkih priča? Može i tako, ali sve ipak izgleda puno bolje.

Moram priznati kako sam gledajući foršpan Nuićeva filma poprilično strahovao. Vrijeme je da naši filmaši krenu na kratki natječaj izrade foršpana jer im oni izgledaju istovjetno nemušto i neoriginalno, kao i foršpani za holivudske  blockbustere. Elem, priča filma počinje svadbom, a završava na Badnjak pa slutite da se u Život je truba uglavnom blaguje. Normalno je to kad je glavni lik  Boris (Bojan Navojec) iz mesarske obitelji čija je glava (Zlatko Vitez) tipični, hvalisavi predstavnik tranzicijskih poduzetničnih snaga. S druge strane je Jana (Iva Babić) čiji su roditelji, pak, pripadnici zagrebačkog građanskog sloja za koji nam dežurni opinion makeri dva desetljeća uporno tvrde da je nestao. Socijalno uvjetovane razlike tu ne igraju veliku ulogu; mladi bračni par se voli, čekaju bebu, opušteni su i s optimizmom gledaju na budućnost. Stvari se zakompliciraju kad u mesarskoj obitelji tajne i poroci izađu na vidjelo.

Društvenoj depresivnosti, turobnoj svakidašnjici i medijskom crnilu Nuić je, dakle, odlučio suprotstaviti osobni optimizam. Njegovi likovi, kao i slice of life poetika prizivaju središnji opus britanskog velikana Mike Leigha čije filmove, priznat će i sam – Nuić obožava. Optimističkim stavom protiv svakovrsnih nedaća model je ponašanja i Leighovih likova. Pa iako u osnovnom tonu filma ima pozitivističkog self helpa, iako je film prekrcan kadšto živicirajućim soundtrackom, iako se čini da Nuić i ne zna baš uvijek što bi sa svojim likovima te iako mu redateljski stil, poglavito kamera iz ruke, ne prati uvijek (ne)bitnost prikazanog, Život je truba ostavlja višerazložno povoljan dojam. Prije svega tu su luckaste humorne dionice i odreda izvrsni glumci – Bojan Navojec, a posebno Iva Babić nose film, Vitez je dokazao kako ga nezasluženo nije bilo dugo na velikom platnu, a posebna priča je Filip Šovagović koji, čini se, uopće ne glumi.

Nuić i direktor fotografije Jovanov Gonzo upakirali su Zagreb u ljepotu jarkih boja, a da austrougarskoj baštini nisu ni primirisali. Je li Život je truba isključivo purgerski film kako mu to, primjerice, prispodobljava kolega Jurica Pavičić ukazujući na golikovsku ostavštinu Nuićeva ostvarenja? Tu će pravi odgovor dati odaziv gledatelja izvan Zagreba. Nekako se, ipak, čini da mu tematska univerzalnost nadvisuje lokalpatriotske potencijale baš kao što su gornjogradske vedute Goliku poslužile za hedonističko malograđansko otklanjanje pogleda od skorašnjeg svjetskog sukoba. Kod Nuića na kraju i naslov filma poprima drukčiji značaj. Život je truba? Možda, ali zavisi kako pušemo u nju, parafraza je onoga što će u ključnoj sceni filma Jana objasniti svojoj svekrvi. I kad ispadne poneki nes(p)retan ton, opet je vrijedno života, poštovanja i ljubavi. Kad srce radi bim-bam-bam, sve drugo je manje važno...


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!