13:53 / 31.07.2017.

Autor: Ivan Žaknić

Kako smo dobili rat, ali ne i bitku

-

-

Foto: - / -

Kada bi čitava povijest bila ispisana samo uz pomoć bizarnosti, bi li ta povijest izgledala drukčije od službene, suhoparne historiografije?

Glasnije od oružja, Hrvatska, 2017.
Redatelj Miroslav Sikavica

Kada bi čitava povijest bila ispisana samo uz pomoć bizarnosti, bi li ta povijest izgledala drukčije od službene, suhoparne historiografije? Takvo se pitanje nameće nakon odgledanog dokumentarca Glasnije od oružja što je, uz priličnu medijsku pozornost, svjetsku premijeru imao na netom završenog Motovunskom festivalu.

Miroslav Sikavica dokumentarizam je brusio u okviru agilnog Fade Ina, režirao je dugometražni dokumentarac Oblak o ubojstvu Luke Ritza da bi prošle godine kratkim igranim filmom Zvir dogurao do pobočnog programa Kanskog festivala. Glasnije od oružja je, pak, prilično zahtjevan projekt za domaće produkcijske standarde koje mu je pružila kuća Factum; film je pripreman i sniman šest godina, u poprilično neizvjesnim okolnostima (sama Josipa Lisac na početku konstatira kako upravo priča u nekom filmu za koji se ne zna hoće li biti završen), a jedan od razloga je bio i frapantni podatak nepostojanja ili uništenja potrebne arhivske građe s početka devedesetih. Glasnije od oružja je, dakle, film o reakciji hrvatskih glazbenika na pokretanje nacionalne revolucije, a potom i na agresiju kojoj je Hrvatska bila izložena.

Prije dosta godina Zagreb Film Festival Borisa T. Matića upriličio je retrospektivu stranačkih propagandnih spotova iz ranog razdoblja hrvatske demokracije. Koliko god su oni i u sadržajnom i u formalnom smislu djelovali bizarno (primjerice, one za HDZ je režirao danas jedan od najvažnijih domaćih redatelja Zrinko Ogresta, a u njima je sudjelovao i Gibonni koji se 2000. okrenuo Račanovoj i Budišinoj koaliciji), bili su nepatvoreni i žestoki svjedoci jednog vremena. U slučaju glazbe – pa onda i Sikavičinog filma – ishod je još značajniji. Jer, kao što će u Communication, Music and Speech about Music zapisati Steven Feld glazba ima fundamentalno društveni život. Odnosno, ona je stvarana kako bi bila angažirana...kao simbolička jedinica. Pod pojmom angažirana Feld podrazumijeva kako je glazba društveno interpretirana kao smišljeno strukturirana, producirana, izvedena i pokazana od strane povijesno definiranih izvođača. Čini se kako je upravo od takvog poimanja u svoj film ušao i Sikavica. Neka mi oproste sve glazbene muze ovog svijeta, ali taj smišljeni strukturalizam odnosi se podjednako i na muzički mejnstrim, i na društveno nabrijani pank, pa i na gro pjesmuljaka što smo ih slušali u ratno doba.

Naravno, tu se lako nasanjkati na određeni oportunizam u stilu takva su vremena bila. Možda upravo zbog toga Glasnije od oružja sadrži kratki povijesni uvod posvećen pjesmama o Titu i revoluciji, zabranjenim izvođačima i brojevima iz razdoblja komunizma (Vice Vukov, Vera Svoboda) da bi bio okončan buđenjem srpske nacionalne svijesti, odnosno srpskom junačkom epikom o Kosovu (o ulozi potonjeg je Pawlikowski uz pomoć pokojnog Lazara Stojanovića snimio film o čemu smo već pisali na ovom mjestu).

I tu negdje kreće hrvatska strana priče, reakcija koja se u početku nije činila nimalo strukturirana, nego blaga i sporadična (Pjesma mojoj majci Jasenka Houre), koja slavi ljepotu priželjkivane domovinske samostalnosti (Tutićeva Moja domovina) ili podcrtava vječno obitavanje na ovim prostorima (Od stoljeća sedmog Dražena Žanka). Kako se rat zahuktava, otvara se prostor i za koračnice (Hrvatine Đuke Čaića), plesne ili urbane odgovore (Dosta je rata Electroteama i Hrvatska mora pobijediti Psihomodopopa) do blagonaklonih ili potpuno izravnih poruka onima drugima (Stublićev E moj druže beogradski i Thompsonova Bojna Čavoglave). Glazbenu kronologiju Sikavica kontekstualno podupire onom povijesno-društvenom što se sa stajališta zapadnjačkog gledatelja čini objašnjivim, ali ga zna zadesiti i pokoja nepotrebnost, poput krokija o KUD Idijotima kako bi se, valjda, pokazalo da i ona suprotna strana angažiranosti nije prestajala postojati. No, Sikavica i njegovi istraživači su se bogme potrudili kopajući po arhivima pa su pronašli pjesmuljke uglavnom lokalne provenijencije, koji – čak i u ovom kontekstu – djeluju krajnje opskurno (iskrena svjedočenja Josipa Ivankovića tome daju poseban obol).

Jedan od sugovornika u filmu je i Svanibor Pettan koji je još devedesetih, u jednoj od rijetkih studija o funkciji predmetnih pjesama, primijetio kako su mnogi glazbenici ove regije na različite načine dokazali da u nekim okolnostima glazba može biti smatrana oružjem, odnosno da su stavovi koje su izražavali glazbenici potvrdili kako su bili svjesni mogućih funkcija glazbe u ratu. Ali, Glasnije od oružja nema namjeru utvrditi se u možebitnom sociološkom istraživanju, iako bi, primjerice, bilo zanimljivo pozabaviti se utjecajem navedene diskografije na daljnje formiranje domaćeg glazbenog ukusa.

Vrijednosti Sikavičinog uratka leže negdje drugdje. Ponajprije, dobili smo dokument jednog vremena, naizgled sasvim otrgnutog, sastavljenog od arhiva, found footagea i razgovora sa akterima. Drugo, kad nam stvari djeluju i potpuno bizarno, Sikavica nikog ne osuđuje. Njegov modalitet je onaj Helmuta Brennera koji se, baveći se jednim drugim vremenom, u Music als Waffe, zapitao o političkom djelovanju glazbe i dolazi li to djelovanje iz glazbe same, postoje li neke poruke koje su imanentne djelu ili je razumijevanje poruke pitanje interpretacije koja – ovisno o stajalištu svakog pojedinca – donosi različite rezultate? Taj modalitet ostavlja mogućnost da viđeno u Glasnije od oružja doživimo i individualno i kolektivno, i angažirano, i oportunistički, i kao dane ponosa i slave ili kao nešto čega se valja stidjeti. I to bez obzira na generacije koje će pogledati film.

Konačno, određena tezičnost u filmu nameće se na samom kraju, ali čak ni tu nije potpuno jednoznačno markirana. Gospođa Svoboda je primila orden, Houra o Pjesmi mojoj majci ne želi govoriti, Tutić i Boytronic s vremenske distance tronuto priznaju kako danas u svemu ne bi sudjelovali...A onda Borut Šeparović čiji je Montažstroj osmislio eponimnu Croatia in Flame – a kojega se danas percipira kao aktivista – poručuje kako bi i opet tako nešto napisao. Stvar će zaokružiti pjevačica koja danas zarađuje kao čistačica, a Sikavica nam u odjavnoj špici pripušta TBF-ov Heroix. Utaman da parafraziramo u filmu citirane riječi bivšeg ravnatelja televizije, političkog dužnosnika i uvaženog redatelja – dobili smo rat, ali i ne bitku.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!