11:43 / 02.02.2017.

Autor: Hrvoje Belamarić

Koliko vodimo brigu o osobama s invaliditetom

-

-

Foto: - / -

Najveći je problem i dalje što nas svi sažalijevaju i očekuju da netko drugi obavlja stvari umjesto nas. Mi ipak imamo glavu, koristimo se njome i ne treba nas intelektualno podcjenjivati, nego nas treba pustiti da se sami izrazimo i pokažemo što možemo.

Svaki tjedan pišem blog o potrebama, problemima i životu osoba s invaliditetom. Kad se okrenem, pomaci su vrlo maleni ili gotovo nikakvi, posebno u manjim sredinama. Zašto ne možemo ići naprijed i uključiti osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u društvo? Zašto smo toliko isključivi, ne prihvaćamo drukčije od sebe i zašto imamo otpor u sebi?

S druge strane imamo predrasude prema majkama i očevima koji imaju dijete s teškoćama u razvoju. Ljudi vole promatrati takve situacije i žaliti tu djecu iako su ona kako i sva druga, samo ne mogu hodati, možda su slijepa ili slabovidna, gluha, nagluha ili možda imaju neku intelektualnu teškoću.
Svaki dan promatram kako me ljudi gledaju i svaki put imam neka zanimljiva iskustva koja bi bila dobar materijal za zabavni show.

I dalje ne radimo dovoljno na senzibilizaciji kako bi ljudi oko nas napokon shvatili da nismo jadni, na rubu siromaštva i da, ako zaslužujemo kritiku, trebamo je dobiti, no jednako tako i pohvalu. Nažalost, još smo daleko od toga zato što ljudi imaju potrebu sažalijevati nas i misle da mi to ne primjećujemo. A primjećujemo.

Naprimjer, kada osoba s invaliditetom ide u kupnju, za prodavačicu s tekstilnom robom problem je ako takva osoba nema pratnju. Tada se događa veliko čuđenje. Jednako tako pokazuje se i da prodavačica ne zna pristupiti osobama s invaliditetom ili joj je neugodno jer se boji da neće što pogrešno napraviti.

Zapravo, stvar je vrlo jednostavna. Treba samo normalno pitati i pristupiti nam kao i svakom drugom kupcu. Ima tu još mnogo situacija koje bih mogao navesti kao primjer lakše i korektnije komunikacije bez sustezanja da će netko napraviti grešku prema osobi s invaliditetom. Najviše grešaka događa se u zdravstvu jer liječnici i medicinske sestre osobama s invaliditetom pristupaju kao prema bolesnicima. Naše dijagnoze doživljavaju kao bolesti, a one to nisu, već su vrlo često stanja.
Mi imamo više problema s liječnicima, određenim naravno, samo zato što neke struke i neka zanimanja misle da znaju o našem stanju više od nas samih. Vrlo često to nije tako.

S birokracijom imamo najviše problema jer još mnoge ustanove nisu prilagođene osobama s invaliditetom. Također se ne radi dovoljno na edukaciji službenika kako pristupiti osobi s invaliditetom, kako joj omogućiti da potpiše neki dokument, kako joj pomoći sa spremanjem dokumenta.
No, najveći problem i dalje je što nas svi sažalijevaju i očekuju da netko drugi obavlja stvari umjesto nas. Mi ipak imamo glavu, koristimo se njome i ne treba nas intelektualno podcjenjivati, nego nas treba pustiti da se sami izrazimo i pokažemo što možemo.

Često me ljudi sretnu i pitaju treba li me pogurati, ja im uglavnom kažem da treba, no katkad i kažem da ne treba. Tada mi ti ljudi kažu da su često osobe s invaliditetom agresivne i da im se oni boje pristupiti.
A sve je stvar pristupa.


Vaš bloger
Hrvoje Antonio Belamarić

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!