13:50 / 27.10.2017.

Autor: Ivan Žaknić

Mizantropija na granici žanrova i remek-djela

Wind River (Screenshot YouTube)

Wind River (Screenshot YouTube)

Foto: - / -

Dok smo na dnevnoj bazi medijski bombardirani ubijanjima i klanjima, masovnim i pojedinačnim zločinima, etički i svakojako su nam problem jedan film i jedan autor koji nas uistinu nemilosrdno tjeraju da o svemu promislimo.
Tragovi u snijegu (Wind River), SAD, 2017.
Redatelj Taylor Sheridan


Majka! (Mother!), SAD, 2017.
Redatelj Darren Aronofsky


Neka mi oproste sve filmske muze i njihovi pobočni pozlaćeni (oskarovski!) anđelčići što se Tragovima u snijegu nisam bavio ranije nego tek uoči njegovog skorašnjeg odlaska s kino-repertoara. Redateljski i scenaristički iza njega stoji Taylor Sheridan, glumački epizodist iz brojnih serija (Sinovi anarhije, Njujorški plavci...), ali i scenarist važnih filmova Villeneuveovog Sicarija i Mackenziejeva Sve ili ništa, dok je kao režiser još prije šest godina snimio tek nezapaženi horor Vile. Ima bit kako treba proći neko vrijeme za sintezu autorskog uma pa da se naiđe na Tragove u snijegu...Osveta kao bitan, ne i najpresudniji narativni motiv (Sicario) i neovestern elementi (Sve ili ništa) u ledenom ozračju opet posuđenom od Villeneuvea i njegove triler-drame Zatočene. Snježni kadrovi ovdje pripadaju Wayomingu i rezervatu Wild River gdje jedni pored drugih, a nerijetko i zajedno, žive oni čiji preci suživot nisu iskusili. Glavni lik je lokalni lovac Cory (opet sjajni Jeremy Renner) čije se brak s Indijankom raspao nakon što im je prije tri godine pod nikad razjašnjenim okolnostima ubijena kći tinejdžerica. Zločin se ponavlja, žrtva je ponovo Indijanka koja je k tome i silovana. Slučaj uz lokalnu policiju iz rezervata, preuzima mlada federalna neiskusna i plaha agentica Jane (Elizabeth Olsen čiji lik neodoljivo podsjeća na onaj kojeg je glumila Emily Blunt u Sicariju) što neminovno uzrokuje sukobe oko nadležnosti represivnih organa unutar indijanskog rezervata, ali i rubno smještene bušotine koja je pod izravnom ingerencijom američkog Ministarstva energetike.

Sve je, dakle, u Sheridanovu filmu postavljeno vrlo shematski, a takva je uglavnom i upotreba prispodobivih žanrovskih obrazaca. Imamo traumatiziranog glavnog junaka koji je poriv za osvetom potisnuo; imamo naznake ljubavne priče razvijene od početne oprečnosti; do više od polovice filma na djelu su i klasični detekcijski elementi garnirani atmosferom u kojem nitko nikome ne vjeruje; većina likova kao da je izvučena iz kace (neo)vesterna uključujući i njihovu duboku povezanost s prvotnom, primitivnom Amerikom (Sheridanu su Indijanci očito jako važni, jer su prisutni i u Sve ili ništa); od vesterna Tragovi u snijegu baštine i krvavi masovni obračun koji će se protegnuti na uvijek mitsko suočenje glavnog pozitivca i negativca ispod Gannett Peaka, najvišeg vrha Wayominga...Sve te stereotipe Sheridan razvlači do granica prijetećeg puknuća oslanjajući se na, od kritičara već primijećeni mizantropski svijet bezvrijednosti ljudskog života, nasilja, razorene tradicije i posvemašnje letargije (Kako izmjeriti nečiju volju za životom?, pita se Cory). Sve do jednog trenutka, odnosno jednog odnosa koji Tragove u snijegu, ne samo humano oplemenjuje, nego i čini velikim filmom. A taj je odnos dvojice očeva koji su izgubili svoju djecu, Coryja i Martina (Gil Birmingham), Indijanca koji naizgled stoički podnosi smrt vlastitog djeteta i boji lice osvetničkim plemenskim bojama iako zapravo ne zna kako to učiniti. Kao što je, primjerice, odnos Rusta i Martyja snažno odredio cjelokupnu prvu sezonu Pravih detektiva – najbolje što smo dosad vidjeli od nabujajućih televizijskih proizvoda – i u Tragovima u snijegu odnos Coryja i Martina sve drugo čini manje važnim. To je u Sheridanovu slučaju još naglašenije, budući da se Martin pojavljuje tek u dvije sekvence filma u kojima razgovara s Coryjem. Ta dva dijaloga možda će se nekima doimati prozaičnim skupom velikih riječi, no zapravo ogoljuju i sažimaju autorsku namjeru. Pa će tako Cory u prvom navratu Martinu priopćiti dobru i lošu vijest; loša vijest je što se nakon djetetove smrti više nikad ne može biti isti, a dobra je što nakon početnog šoka i žalovanja počinje patnja. Ta patnja, ta bol, koliko god surovo zvučalo, postaju partneri čovjekovog života, njegove samoće pa je čak i u čini osvete – čovjek sam. A kad na odjavnoj špici vidimo kao koautora glazbe potpisanog Nicka Cavea – i samog zatečenog obiteljskom tragedijom čijoj smo boli svjedočili u dokumentarcu Još jednom, ali s osjećajem – suočavamo se sa svim onim što čovjek i njegov život jesu  u jednom velikom filmu za koji se nadamo da će ostaviti tragove u skorašnjoj sezoni filmskih nagrada, ako je to uopće ikome važno.

Za razliku od Sheridana koji ljudskoj destrukciji pokušava suprotstaviti refleksije humanoga ma kako to bilo teško, za Darrena Aronofskog dvojbe nema – ovaj svijet je mjesto za kojeg bi bilo bolje da je već davno nestalo ili bukvalno izgorilo u nekoj kataklizmi. Aronofsky je još od Rekvijema za snove  ušao u suvremenu redateljsku elitu, iako mu filmovi kvalitetom opako variraju – zapravo, do recentnog naslova, Rekvijem... mu je najbolji film. Sudbinu Majke! znamo. Već na venecijanskoj premijeri film je opako podijelio publiku i kritičare, a u anketi agencije Cinemascore koja prati gledateljske reakcije nakon prvog dana prikazivanja dobio je – jedinicu, što je dodatno ustobočilo njegovu navodnu kontroverznost.

I uistinu, za Majku! treba tolerancije. A kako nas Magris poučava da je za toleranciju potreban i određeni etički relativizam, onda zakon asocijativnosti čini svoje. Posljednja dionica filma, u tom smislu, iziskuje dodatni fizički i mentalni napor pa ne čudi što je Aronofsky navukao bijes većine. S kontroverzom, međutim, stvari stoje drukčije. Ako predmnijevamo da kontroverza u datom slučaju uključuje i određenu zbunjenost koju je u gledatelja izazvao Aronofsky, onda je takva ocjena promašena. Štoviše, moglo bi biti da su filmom ponajprije ogorčeni oni koji su ga savršeno razumjeli.

Uzmimo, primjerice, pitanje: Je li Majka! biblijska alegorija? A što bi drugo i mogla biti. S tim da je Aronofsky svoje biblijsko viđenje već odradio u Noi. U kući na osami, čiji okoliš na samom početku zaziva Rajski vrt žive Majka i On. Majka (što reći nego da je Jennifer Lawrence opet potvrdila status jedne od najvećih glumica današnjice) je vrlo senzibilna i prestrašena, izložena svakodnevnim mračnim vizijama na rubu bipolarnosti. On (Javier Bardem) je pisac u kreativnoj krizi koja se prenosi i na onu bračnu. Sve ono što se događa u filmu promatramo Majčinim očima. A ono što se događa skori je dolazak Čovjeka (Ed Harris), teško oboljelog čovjeka i velikog obožavatelja Njegova djela, a potom i Žene (Michelle Pfeiffer) poprilično neprijateljski raspoložene prema Majci, iako ni Majka ne želi goste u kući. Uskoro će stići i dvojica Sinova. Obiteljska svađa završava tragično. Žena i Čovjek nestaju iz filma, a onda Majka uistinu preuzima ulogu majke jer ostaje trudna. Njezino blaženo stanje vraća inspiraciju piscu, knjiga je napisana, horde obožavatelja ponovo su tu i pune kuću na Majčin užas. Jer, zajedno s poodmaklom trudnoćom rastu i Majčini strahovi, njezine goruće i krvave vizije koje se uskoro i ispunjavaju unutar metaforičke obiteljske kuće, sada okružene pustoši, u kojoj se slavlje i bakanalije pretvaraju u mržnju, tragediju, teror i sveopće ubijanje. Ima li tu mjesta za Prvorođenog? Ne, nimalo suptilno će Aronofsky za kojega je cijela povijest čovječanstva povijest mržnje, ubijanja i klanja. Još od Abela i Kaina. Bili vjernici ili ne, slagali se s tom posvemašnjom mizantropijom ili je prezirali – to ništa o filmu ne govori.

Ono što je publiku i kritičare zasigurno zbunilo je žanrovski (ne)kontekst Majke! Dok se Sheridan poigrava s gore pobrojanim žanrovima, Aronofsky ih potpuno odbacuje. Film počinje kao drama o krizi bračnih odnosa a la Polanski, elementi misterije prizivaju neka Kubrickova djela, horor obrasci su tu uglavnom da bi ih se iznevjerilo...Na koncu neizbježno se prisjetite i Von Triera iako je, u ovom slučaju, suludi Danac za Aronofskog ljuti filantrop. Dio prijezira prema filmu izvire i iz već tradicionalnog odnosa Aronofskog prema ljudskom tijelu. Od Rekvijema za snove preko Crnog labuda do Majke! taj redatelj gaji specifičan odnos spram tjelesnog na neki način vjerujući kako je iskustvo vjere zapravo fizičko.

Konačno, navodna kontroverznost prikazanoga zapravo svjedoči o pervertitstvu današnjeg svijeta. Dok smo na dnevnoj bazi medijski bombardirani ubijanjima i klanjima, masovnim i pojedinačnim zločinima, etički i svakojako su nam problem jedan film i jedan autor koji nas uistinu nemilosrdno tjeraju da o svemu promislimo. Bit će ipak kako mi dugujemo objašnjenje Aronofskom, a ne on nama.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!