13:44 / 22.11.2015.

Autor: Ivan Žaknić

O ljudima i stoci sitnog i krupnog zuba

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Foto: - / PIXSELL

Filmove iz konkurencije ZFF-a mogli bismo svrstati u dva tematska bloka koja se u nekim naslovima međusobno i preklapaju. Prvi je čeprkanje po zakutcima više ili manje disfunkcionalnih obitelji, a drugi bavljenje posljedicama adolescentske neprilagodbe.
Zagreb Film Festival, 14.-22.2015.

Filmove iz konkurencije ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala uistinu bismo mogli svrstati u dva tematska bloka koja se u nekim naslovima međusobno i preklapaju. Prvi je čeprkanje po zakutcima više ili manje disfunkcionalnih obitelji, a drugi bavljenje posljedicama adolescentske neprilagodbe.

Pa ipak, najbolje festivalske filmove vidjeli smo izvan dva spomenuta bloka. A ti su filmovi stvarno iznimni. Imala je festivalska ekipa predvođena Borisom T. Matićem tu i malo sreće. Da, da, sreća prati hrabre, jer inzistiranje na konceptu prvih ili drugih ostvarenja pojedinih autora uistinu je svakogodišnji  rulet. Kad pogledamo sve nagrade s kojima su natjecateljski filmovi stigli u Zagreb mogli bismo ovaj put govoriti i o Matićevoj igri na sigurno. E sad, možda ovogodišnji festival i nije otkrio kakvog novog Von Donnersmarcka i Dolana. Ali zato nam je u gledateljski fokus gurnuo jednu zemlju.

Island

Ne tako davno to su bili rumunjski filmaši. I zagrebački je festival, nakon motovunskoga, prepoznao rumunjski novi val koji će idućih godina poharati međunarodne festivalske smotre. No, Rumunjska je ipak država od 22 milijuna ljudi. Island je, pak, država s 300 tisuća ljudi i 800 tisuća ovaca, kako se našalio redatelj Ovnova Grimur Hakornarson što je za njegov film i dosta bitno. Prošle smo godine na ZFF-u vidjeli vrlo dobar islandski naslov O konjima i ljudima. U međuvremenu jedan se islandski redatelj Baltasar Kormakur okušao u velikoj produkciji Everest. Ove su nam godine u zagrebačkoj konkurenciji osvanula dva naslova iz tog – kako mu već tepaju –  sjevernog Hollywooda. Ovnovi su nacionalni kandidat za Oscara, blago humorna, naturalistična priča sa iznimnim doprinosom direktora fotografije Sturlea Brandhta Groevena koji potpisuje kameru i u opjevanoj njemačkoj Victoriji, ostvarenoj u jednom kadru. Ovnovi su, pak, priča o dvojice braće s islandskoga sjevera koja žive od uzgoja autohtonih ovaca. Ne razgovaraju već četiri desetljeća, tu je disfunkcija obitelji svojevrsna podtematika, jer oporuka predaka nije namrijela braći jednaku sudbinu, a jaz se proširio zbog međusobne konkurentnosti u uzgoju ovaca. No, neprijatelj u vidu stočne bolesti, veterinarskih inspekcija i administrativnih odredbi sad je zajednički pa će se braća morati udružiti i zajedno dočekati (s)nježni kraj. Lijepo, no pomalo razvučeno.

Puno bolji dojam ostavili su Vrapci Runnara Runnarsona. Film – koji je i manjinska hrvatska koprodukcija – postao je pravi hit na nizu festivala koji stoje uz bok onim najjačima. Ovdje se dva glavna festivalska temata križaju kroz dramu šesnaestogodišnjeg Are (sjajni Atli Oscar Fjalarsson) koji se – zbog majčine preudaje i puta po Africi – iz Reykjavika mora preseliti na Westfjord, hladni i najslabije naseljeni dio Islanda. Tamo ga čeka njegov otac (Ingvar Aggert Sigurđsson kojeg znamo iz Everesta i O konjima i ljudima), sklon alkoholu i neurednom životu. Nova sredina je surova, krajolik još i više, u pozadini se pojavljuje i priča o ne tako davno ekonomskom slomu Islanda. Još u Reykjaviku Are je pjevao u crkvenom zboru, a iz Novog zavjeta znamo Isusove riječi kako nijedna od tih bezvrijednih, sićušnih ptica vrabaca ne pada na Zemlju, a da Bog, Otac nebeski to ne zna. Pa će naš junak svojom duhovnom dobrotom nadvladati sve životne nedaće. Islanđani još ne snimaju filmove rumunjske kvalitete, ali kako je krenulo...Nadamo se da ćemo ih opet gledati u Zagrebu.

Ratovi, poraća, tranzicije

Refleksije danskog sudjelovanja u bliskoistočnim ratnim operacijama već smo vidjeli u televizijskim serijama. U Ratu Tobiasa Lindholma – inače scenarista Borgena i redatelja vrlo dobre Otmice – rat je grubo nagrizao temeljnu društvenu zajednicu. Glava obitelji Claus (međunarodno već prepoznati karakterni glumac Pilou Asbaek) će kao vojni zapovjednik u Afganistanu donijeti odluku koja će biti dobra za njegove vojnike, ali ne i za njegovu obitelj.  Lindholn nam donosi zanimljivu studiju mogućega ratnoga zločina stavljenog u kontekst obiteljske drame. Iako nije bez mana, Rat tematizira nešto čime se na filmu nitko dosad nije bavio, a uvjerljivosti pridonosi i nastup pravih vojnika u sporednim ulogama.

Utjecajem tranizicijskih promjena bave se, pak, dva filma iz zemalja koje bi mogle imati zajedničkih točaka, ali ih, eto, nemaju te su i viđeni filmovi potpuno drukčije klasno označeni, no s gotovo istovjetnim zaključkom i nevelikim kreativnim doprinosom. Debitanski dugometražni film nagrađivane sarajevske redateljice Ines Tanović Naša svakodnevna priča klasičan je ovoprostorni tranzicijski filmski komad, natrpan svim mogućim društveno-obiteljskim nedaćama i općim mjestima koji posjeduje određenu toplinu, ali se najčešće – prema kraju i potpuno – zabija u zidove patetike. Stvar donekle spašavaju vrlo dobri glumci Emir Hadžihafizbegović, Uliks Fehmiu i Jasna Ornela Berry.

U Obiteljskom filmu protagonisti su, pak, pripadnici novoformirane češke middle-up klase što žive u prostranim praškim  stanovima, voze  Volvo umjesto Škode i ne ljetuju na hrvatskom moru nego na egzotičnim lokacijama. Bitnu ulogu u filmu Olmoa Omerzua ima i jedan pas oko kojega je autor, prema vlastitom priznanju, i osmislio cijelu priču koja je (opet!) puna općih mjesta od nebavljenja djecom preko liberalnog odgoja do tinejdžerske seksualnosti i frustracija. Drugi češki film u konkurenciji Kućna njega Slaveka Horaka govori o pedesetogodišnjoj Vlasti (Alena Mihulova) koja je potrebe drugih uvijek stavljala prije svojih sve dok ne oboli od karcinoma. Gorka priča ispričana je na humoran način, Horak će kao svog uzora spominjati ranog Formana i – a je to!

Tvoje nježne godine

Pokušajima adolescentske adaptacije bave se dva simpatična ostvarenja od kojih je jednog za svog favorita izabrala i zagrebačka publika. Riječ je o francuskom ostvarenju Novi klinac u kojem glavni lik – četrnaestogodišnji Benoit (Raphael Ghrenassia) kreće suprotnim putem od onog u islandskim Vrapcima, odnosno iz provincije se seli u Pariz. Gradske pubertetlije pokazuju se okrutnijim i od onih sa islandskoga sjevera, Benoit u jednom trenutku mora izabrati svoj put, a redatelj-debitant Rudi Rosenberg nudi nam pitku i toplu priču u filmu koji je bez po muke mogao, umjesto u glavnu, biti uvršten i u popratnu festivalsku sekciju Žuta Bibijada.

Dramatskije orijentiran je Ja, Earl i umiruća Alfonsa Gomez-Rejona o asocijalnom tinejdžeru koji izbjegava društvene kontakte i većinu vremena provodi u snimanju parodija klasičnih holivudskih filmova. Majka ga nagovori na druženje s djevojkom iz razreda kojoj je dijagnosticirana teška bolest (uh, gotovo da bi treći festivalski temat mogao biti onaj o karcinomima). Rejon je autor proizašao iz popularnih serija (režirao je epizode Glee i Američke horor priče), no ipak je relativno bezbolno uspio spojiti poetike američkog nezavisnog filma i klasičnih holivudskih obrazaca što bi mu moglo omogućiti i rad na većim produkcijama.

Kako ostati čovjek?

Za kraj smo ostavili tri najbolja filma viđena na festivalu o kojima se već puno pisalo i govorilo. O Tanni smo prije festivala znali kako je riječ o prvom igranom filmu snimljenom na otočju Vanuatu. Australski dokumentaristi Bentley Dean i Martin Butler tamo su otišli svojim poslom. Vratili su se s velikom i istinitom ljubavnom pričom, antropološki i etnografski vrlo značajnom, no u svojoj autentičnosti mrvicu predugom. Venezuelanski Izdaleka, pobjednik venecijanske Mostre, pomalo je bizarnog zapleta – sredovječni Armando (Alfredo Castro) dobro zaruđuje od izrade umjetnih zubala, a novce troši vabeći u svoj dom naočite mladiće. On ih želi samo gledati, ne i dirati jer mu se fizički odnos - slutimo zbog trauma iz djetinjstva – gadi. Tako upoznaje i divljeg Eldera (sjajni naturščik Luis Silva) s kojim razvija neuobičajenu vezu. Naime, s početka se čini kako dinamiku njihovu odnosu daje Elder. Međutim, Armando se na koncu iskazuje kao savršeni manipulant, a redatelj Lorenzo Vigas poigrava se s gledateljima jednakim intenzitetom kao i Armando s Elderom. Bitnu ulogu u filmu imaju i siromašne četvrti Caracasa, baš kao što se i brazilska verzija rodea – vaquejadia – nameće kao značajan lik Neonskog bika Gabriela Mascara. I taj je film u Zagreb stigao s reputacijom festivalske uspješnice, mada je teško dokučiti zašto. Glavni lik je moderni kauboj koji mašta o karijeri modnog dizajnera i izrađuje šljokičaste kreacije koje isprobava na svojoj prijateljici, također, kaubojki. Daljeg sadržaja filma teško da ima, ako izuzmemo neupitni seksualni naboj cijeloga filma (bikove i seks davno su povezani u Almodovarovu Matadoru) zaključno s završnom dugom scenom odnosa s trudnicom na krojačkom stolu u ogromnoj dvorani tekstilne tvornice. Glavni lik time je uglavnom ostvario svoje maštarije, a mi smo ostali uglavnom razočarani.

Vidjeli smo u konkurenciji i estonsko ostvarenje Susret vjetrova u kojemu je mlađahni Martti Helde (rođen 1987.) na snolik način ispričao priču o deportiranju estonskog, latvijskog i litavskog stanovništva u sovjetske logore 1941. i tako smo došli do filma kakav se – možda i pretjerujemo – snimi tek jedan godišnje. Riječ je, naravno, o Saulovu sinu mađarskog debitanta Lasla Nemesa. A kako ćemo se njime još baviti, samo ćemo citirati obrazloženje žirija: Izuzetno dirljiv film. Remek-djelo. Nezaboravan. Pobjednik Zagreb Film Festivala. Fizički doživljaj. Nesvakidašnji film. Nagradu Zlatna kolica dodjeljujemo filmu Saulov sin.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!