20:11 / 23.01.2016.

Autor: Ivan Žaknić

Oklada protiv skrivene ruke

The Big Short (Screenshot YouTube)

The Big Short (Screenshot YouTube)

Foto: - / -

Sedam godina nakon događaja na filmu, počela je velika svjetska gospodarska kriza u kojoj se dogodilo sve ono što su protagonisti Oklade stoljeća predvidjeli.

Oklada stoljeća (The Big Short), Sjedinjene Države, 2015. Redatelj: Adam McKay

Skrivena ruka tržišta nikad
neće raditi bez skrivene pesnice.
Thomas Friedman


Financijsko-burzovni sustav - i Wall Street kao njegov vrhunaravni toponim – nesumnjivo su vječno žarište ideologijskoga konglomerata što ga islamski znanstvenik Akbar S. Ahmed naziva tržišnim fundamentalizmom. A ta se vrsta fundamentalizma, prema mišljenju britanskoga teoretičara kritike Stuarta Sima, može smatrati današnjom ekonomskom paradigmom. Jedan od glavnih izvora tržišnog fundamentalizma moguće je pronaći u teoriji racionalnih očekivanja koja smatra da će se pojedinci ponašati racionalno u tržišnoj situaciji u koju su umiješani njihovi osobni interesi. Bivši glavni ekonomist i viši dopredsjednik Svjetske banke Joseph E. Stiglitz – dakle, čovjek koji je svijet suvremene ekonomske paradigme upoznao iznutra – tvrdi kako su već neko vrijeme novi ekonomisti začarani tom teorijom racionalnih očekivanja. Stiglitz kritizira tu začaranost proglašavajući je trijumfom ideologije nad znanošću, što je svakako počelo svakog fundamentalizma. Pozivajući se na radove svojedobnih dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Daniela Kahnemana i Vernona Smitha, on tvrdi kako upravo burzovno tržište otkriva da se pojedinci ponašaju iznimno neracionalno. Prevedeno na filmski jezik, riječ je o pojedincima koji su iz cijele storije o Gordonu Gekku naučili tek da je pohlepa dobra.

I protagoniste Oklade stoljeća – snimljenog prema poluautobiografskoj knjizi Liars Poker Michaela Lewisa i nominiranog za više Oscara, uključujući i one za najbolji film i režiju – na početku upoznajemo kao sudionike paradigme začarane teorijom racionalnih očekivanja. Rane su dvije tisućite, financijska tržišta i burze su još stabilne, a naši junaci nesmetano trguju vrijednosnim papirima. Međutim, oni nezavisno jedni od drugih ubrzo uviđaju kako stvari nisu onakvima kakvima se čine te da je cijela ta priča s temom nekretnina i hipoteka u kojoj glavne uloge imaju banke, brokerske agencije i investicijski fondovi, zapravo čista prevara. Redatelj Adam McKay cijelu nam tu zbrku predočava pitko, zabavno i humorno, Oklada stoljeća iznimno je brz film, kratkih kadrova i efektne režije. I sam filmski narator – bankovni službenik Jared Vennett (Ryan Gosling) - u jednom trenutku poručuje gledateljima kako se ne trebaju truditi shvatiti sve što će se događati. McKay nam zato osigurava objašnjenje ključnih financijskih pojmova efektnim cameo ulogama slavnog kuhara i putopisca Anthonyja Bourdaina ili tinejdžerske zvijezde Selene Gomez.

Svoje likove McKay drži tek lutkama na koncu složenog, ali napuhanog sustava. Ne sluša zalud Metallicin Master of Puppets fondovski menadžer profesor Michael Burry (Christian Bale), tek nešto više osjenčen lik, introvertirano se zabavljujući u svom uredu, bosonog, kao mešetarska inačica Steva Jobsa. Nešto malo znatnije, autori su se pozabavili i ključnim igračem investicijskog fonda Markom Baumom (Steve Carell), likom koji je u jednom trenutku mogao postati moralna vertikala. Ali nije, baš kao ni ostali (anti)junaci Oklade stoljeća. Jer, umjesto da javnost upoznaju s lažnom paradigmom, oni su – kao tipični predstavnici nove ekonomske paradigme/teorije racionalnog očekivanja – odlučili loviti u mutnom. Čak i u trenutku kad su shvatili kako su nehotično sklopili okladu protiv američkog financijskog sustava, protiv skrivene ruke tržišta koja nikad neće raditi bez skrivene pesnice, što je priznao i sami apolog tržišnog fundamentalizma Thomas Friedman.

Postoje u cijeloj priči i još veći tragičari; to su, naravno, obični ljudi što su naivno svoja materijalna dobra poklonili na upravljanje bankama, investicijskim fondovima i drugim institucijama među kojima su, eto, i one koje, primjerice, periodično određuju rejting hrvatskog gospodarstva uz trešnju gaća vrlih hrvatskih političara. Naravno, ovdje upadamo u zamku lažnog moraliziranja, no – kad ostanemo bez svega – imamo li izbor? Iz McKayeva filma možemo puno toga naučiti, ali, realno – kome je do toga? Možda članovima Američke filmske akademije.

Sedam godina nakon događaja na filmu, počela je velika svjetska gospodarska kriza u kojoj se dogodilo sve ono što su protagonisti Oklade stoljeća predvidjeli. Konačan ishod grozomorne prevare, McKay nam tezično sugerira na samom kraju; samo je jedan bankar završio u zatvoru. Skrivena ruka odradila je svoje. Alarmiran je Plan B. A Stiglitz zaključuje: U tom svijetu Plan B jednostavno je Plan A. Sve ispočetka.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!