13:04 / 10.11.2017.

Autor: Ivan Žaknić

(Pro)čišćenje podruma

(Screenshot YouTube)

(Screenshot YouTube)

Foto: - / -

Većina radnje odvija se u mračnom podrumu što podupire osjećaj klaustrofobije te su prisutna i opća mjesta sličnih naslova kroz filmsku povijest, od Friedkina do dva nastavka Posljednjeg egzorcizma.
Egzorcizam, Hrvatska, 2017.
Redatelj Dalibor Matanić


Dalibor Matanić, k'o ni vrag sam, nikad ne miruje. U stankama rada na takozvanim velikim filmovima poduprtima javnim novcem, radi u kazalištu i na televizijskim serijama te snima niskobudžetne raznožanrovske filmove.

Zanimljivo – a s obzirom da se prije nešto manje od godinu dana prometnuo u jednog od najgorljivijih zaštitnika kinematografskog sustava od bučnih i dosad nedokazanih optužbi za svekoliku korupciju i sukobe interesa – ali Matanić je više filmova snimio van proračuna nego na javnoj sisi. Debitantska Blagajnica hoće ići na more tako je nastala u HRT-ovoj produkciji, a jedan od prijelomnih hrvatskih filmova Fine mrtve djevojke zahvaljujući entuzijazmu i začudnim moćima producenta Joze Patljaka. Gerilski projekti Mataniću, očito, omogućuju kreativno-žanrovsko razmahivanje, u Ćaći se uspješno okušao i u obrascima trilera te, nešto manje uspješno, u zabranu komedije (Majstori). Pa je red eto došao i na čeprkanje po zasadama horora, iako se Matanić nekim elementima tog žanra već poslužio u Ćaći. Egzorcizam je, pak, sniman gotovo paralelno s radom na istoimenoj kazališnoj predstavi u pulskom kazalištu. I nema što, Matanić PR-ovski zna prodati priču;  te je ovdje, eto, riječ o jednom od rijetkih hrvatskih horora, te je riječ o prvom hrvatskom filmskom djelu s temom egzorcizma, te se priča temelji na prešućenom i zataškanom istinitom događaju.


Žanr filma strave jednadžba je s više nepoznanica u hrvatskoj kinematografiji. Izuzetak su tek alegorije Izbavitelj Krste Papića i Krvopijci Deana Šorka, a u novije doba srednjometražni crnohumorni splatter Zagorski specijalitet Davida Kapca. Žanrovska nevidljivost proteže se i na pripadajuću bivšu federalnu zajednicu, iako je nemala vojska onih koji tvrde da im je Leptirica Đorđa Kadijevića iz 1973. snimljena prema romanu Milovana Glišića jedan od najstrašnijih horora kojeg su ikad gledali. Bit će da je najstrašnije ono što ti je jezovito, ali malčice – pa barem jezično – poznato.


Matanić je, prema vlastitim riječima, odrastao na i uz horore. Što vjerojatno znači da je uglavnom gledao američke filmove strave, bez obzira pripadali oni današnjim klasicima ili slasher serijalima. A ti su horori, kako nas je podučio Friedrich Geyrhofer, prikazivali ne samo psihološke već i socijalne likove. Za razliku od žanrovskih začetaka u vrijeme njemačkog ekspresionizma. Te je posljednično i Matanić baštinik te angloameričke tradicije koja, doduše,  u najvažnijem ostvarenju na temu istjerivanja nečastivnog – a riječ je, naravno, o Friedkinovu Egzorcistu – i nije toliko dominantna. 


Ozračje Egzorcizma je uistinu permanentno jezovito zahvaljujući ekspresivnim zvukovima majstora tona Frane Homena, kameri iz ruke i dobrom poslu glazbene braće Sinkauz. Većina radnje odvija se u mračnom podrumu što podupire osjećaj klaustrofobije te su prisutna i opća mjesta sličnih naslova kroz filmsku povijest, od Friedkina do dva nastavka Posljednjeg egzorcizma. Ti dijelovi filma pristojno su konvencionalni te nošeni briljantnim glumačkim transformacijama Nike Ivančić.


No, Matanićevu žanrovsku zaigranost i kad je najefektnija, valja shvatiti vrlo uvjetno. Jer, Egzorcizam je tek formacijski horor. Podrum je tu društvena alegorija. Je li Matanić uspio dohvatiti visine svog neprijepornog uzora Hanekea? Odgovor bi bio postotno potvrdniji da je bilo i većeg budžeta filma. Ipak, uspio je minimalistički dovesti do kraja nekoliko narativnih niti. Ona osnovna priča je o dvije sestre od kojih je jedna vjerski fanatik (Helena Matanić Minić) i poziva svećenika (Janko Popović Volarić) da izvrši egzorcizam nad njezinom mlađom sestrom. Tu je i službeni predstavnik nadbiskupije, pa novinarka vjerske Obiteljske televizije koja čin istjerivanja đavla nastoji prikazati apsurdnim uz pomoć jedne psihijatrice (Senka Bulić). Svi ti likovi imaju svoje duboko potisnute tajne iz prošlosti. Pogađate već, a Matanić je u tome sve samo ne diskretan, Egzorcizam je film o nužnosti pročišćenja hrvatskog društva opterećenom blasfemijom, prijetvornošću i nedostatkom dijaloga. Matanić, unatoč radikalnoj izvedbi i određenoj pretrpanosti tematskim refleksijama, u svom filmu pronosi agonistički pluralizam Chantal Mouffe, postmarksističku ideju koja je suprotstavljena svakom antagonizmu i fundamentalizmu, a koja bi u traženju alternative obuhvatila sve snage zainteresirane za društveni progres.

Fundamentalističko ovdje pripada radikalnim polovima vjerskog ili ateističkog, zagađenom prostoru trovanom godinama i desetljećima koji valja (pro)čistiti, provjetriti prije nego što počnemo razgovarati i krenemo dalje. Zato u Matanićevu filmu nema dijaloga, samo napadi, optužbe i vriskovi. Jer, Nečastivi se– nakon što nas je u znamenitom Baudelaireovom citatu uspio pobijediti time što nas je uvjerio da ne postoji – na neki način uselio u sve nas. Pojedinačno i društveno. I zato smo tu gdje jesmo.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!