11:42 / 02.06.2017.

Autor: Dean Šoša

Roberto Rossellini

Stromboli

Stromboli

Foto: - / -

Blog Deana Šoše o Robertu Rosselliniju, uz prikazivanje filmova Putovanje u Italiju, Njemačka nulte godine i Stromboli na HRT3.
ROBERTO ROSSELLINI: uz prikazivanje filmova Putovanje u Italiju, Njemačka nulte godine i Stromboli na HRT3

Zamislimo da je dvadeseto stoljeće povijest u malom i da je povijest filmske umjetnosti povijest umjetnosti uopće. 1910-e godine, u kojima su Talijani snimali raskošne cjelovečernje povijesne spektakle poput Cabirie, presudne za D.W. Griffitha, zamislimo kao antiku. 1920-e i 1930-e kao srednji vijek, neorealizam kao renesansu.

Roberto Rossellini bio bi onaj koji se pojavio u razdoblju, recimo to tako, internacionalne gotike (prvi Rossellinijevi filmovi, snimljeni u doba Mussolinija, u kojima su zameci neorealizma), presudno definirao renesansu (Rim, otvoreni grad i Paisa), prošetao se manirizmom, barokom… utemeljio modernizam (Putovanje u Italiju) i karijeru završio čudesnim televizijskim filmovima koji još uvijek djeluju toliko moderno da ne znamo kako ih opisati, osim kao neko daleko filmsko prosvjetiteljstvo (Uspon Luja XIV., Blaise Pascal, Sokrat, Mesija) koje se u drugim umjetnostima još nije dogodilo.

Rossellini je, zapravo, uvijek bio ispred svoga vremena. Zbog toga njegovi filmovi nakon Paise nisu primani onako kako su trebali biti. Zbog toga niti jedno od triju remek-djela koje prikazujemo, uz Rosselliniju posvećenu emisiju Posebni dodaci, nije odmah i bezuvjetno doživljeno kao remek-djelo. Kritika i filmologija uvijek pomalo kasne za filmovima i traže od autora neka ponavljanja, koja će im pomoći da njihove filmove i opuse lakše opisuju i svrstavaju.

Nakon remek-djela Paisa, kritičari su od Rossellinija očekivali još jednu neorealističnu kroniku, u kojoj će užas biti protkan nadom. Dobili su Njemačku nulte godine, film o užasu ideologije, lišen bilo kakve nade, u kojem je od neorealizma ostalo jedino siromašno i ratom uništeno mjesto radnje. Filmska umjetnost razvijala se brzo i znalo se dogoditi da neki autor u pola stoljeća karijere prođe kroz puno 'faza', nadživi različite stilove i 'izme'. No nitko ih nije toliko dojmljivo smišljao i interpretirao poput Rossellinija. Pritom je važno napomenuti da Rossellini nipošto nije bio eklektik. Nemirni duh, pustolov i zavodnik pronalazio je nove ideje, motive i stilove no vrlo brzo bi se zasitio novotarija, koliko god one bile sjajne. Slično kao što je ostavio ženu i ljubavnicu zbog Ingrid Bergman, da bi, čim je njihova nevjerojatna umjetnička suradnja došla do krajnje točke, otišao u Indiju i zaveo Sonali Das Gupta.

Svakim filmom Rossellini je istraživao novi teren i kad bi ga istražio - odlazio dalje, vrlo se rijetko ponavljajući. Najbolji je primjer Putovanje u Italiju (1954), film kojeg  su mnogi odbacili no genijalci okupljeni oko Cahiers du Cinema vrlo rano okarakterizirali kao kamen temeljac filmskog modernizma. Putovanje supružnika na rubu razvoda Rosselliniju je okvir za putovanje u moderni film i sva njegova buduća tematska i stilska obilježja,  ali jednokratno. Rossellini se nije ponavljao - obrazac u kojem bračne i slične odiseje postaju okviri za istraživanje filma, umjetnosti i egzistencije kasnije će, ionako, beskrajno varirati jedan drugi talijanski klasik, Michelangelo Antonioni.

Njemačka godine nulte (1948) naknadno je tumačena kao zadnji film Rossellinijeve neorealistične ili ratne trilogije. Stromboli (1950) je, pak, prvi film kojeg je Rossellini snimio s Ingrid Bergman. Putovanje u Italiju (1954) nije njihov kronološki posljednji zajednički film, ali kao da jest. U njemu unikatna životna i autorska veza Rossellinija i Bergman doživljava posljednji čin. Prolog je glasio otprilike ovako: 
Dragi gospodine Rossellini, gledala sam vaše filmove 'Rim, otvoreni grad' i 'Paisa' i jako uživala. Ukoliko trebate švedsku glumicu koja govori engleski, nije zaboravila njemački, ne razumije baš francuski a od talijanskog zna jedino 'ti amo' spremna sam doći i snimiti film s vama.

Jedna od vodećih holivudskih zvijezda napisala je ovo pismo i stavila se na raspolaganje njoj posve nepoznatom redatelju čiji čitavi filmovi nisu koštali koliko i kulise njenih skromnijih holivudskih produkcija. Bilo bi lijepo pronaći neku analogiju u suvremenom svjetskom filmu pa napisati 'to je kao da …napiše pismo…', no mali je problem da niti u Hollywoodu živi neka suvremena Ingrid Bergman niti u Italiji obitava bilo tko nalik Robertu Rosselliniju.

Stromboli je priča o sjevernjakinji Karin koja se, zbog izlaska iz logora, udaje za ribara i stiže u provincijski gradić Stromboli. Istodobno, Stromboli je priča o holivudskoj divi, također sjevernjakinji Ingrid Bergman, koja se zbog fascinacije jednim redateljem zatekne u talijanskom neorealizmu i pokušava glumački snaći među neorealističkim naturščicima. U njihovom prvom filmu, Rossellini se divi ljepoti, snazi, ženstvenosti i neuhvatljivosti svoje nove ljubavi. Vrlo brzo to će se divljenje na ekranu pretvoriti u razne dekonstrukcije i njezine glumačke osobnosti i njihova braka, kulminirajući Putovanjem u Italiju - metafilmom u kojem ne doživljavamo samo Ingrid Bergman kao Rossellinijevu suprugu nego i lik kojeg tumači George Sanders kao filmskog Rossellinija.

Osim ovih filmova, proteklih smo mjeseci prikazali još podosta Rossellinijevih djela. Koncem ove ili početkom iduće godine prikazat ćemo i brojne njegove televizijske dragulje iz posljednje faze stvaranja. Kad uspijemo, nabavit ćemo i Franju Asiškog, božjeg lakrdijaša (1950), remek-djelo koje po mnogima spada među filmove koji najbolje filmski transcendiraju duh Kršćanstva, te Uspon Luja XIV. (1966), čudesni TV film koji djeluje kao izravni prijenos Mazarinove smrti i kraljeva buđenja. 

Nemirni Rossellinijev duh letio je od sirotinje prema kraljevima, od kršćanstva prema ljevici i nazad (poput Italije njegova doba), pa je tako umro planirajući film o Marxu, nakon što je snimio vjerojatno najuspjeliji  film o Kristu (Mesija', 1975), ostavivši iza sebe i komediju s Totom (Gdje je sloboda, 1954), sjajni 'hičkokovski' triler (Strah, 1954) ili pak dokumentarac Indija majka zemlja (1959) koji kao malo koje drugo djelo potvrđuje u međuvremenu banaliziranu tezu o tankoj granici između dokumentarnog i igranog filma.

Tko zna što bi sve Rossellini napravio u Indiji da ga Nehru nije proglasio nepoželjnim, nakon što je Ingrid Bergman zamijenio udanom Indijkom Sonali Das Gupta. No da je ostao u Indiji, Rossellini možda nikad ne bi snimio remek-djela General Della Rovere (1959) i Vanina Vanini (1961) i potom, u televizijskom mediju davnih 1960-ih godina otkrio sve one potencijale koje će u novije doba otkriti autori Sopranosa, Žice i drugih serija zbog kojih televiziju posljednjih godina proglašavamo pametnijom od filmova.

Otkrivajući neprekidno nešto novo, Rossellini se, dakle, nije stigao ponavljati. Dio kritike zbog toga ga nije stizao pratiti, no voljeli su ga najveći među njima, od Sarrisa do Thomsona, od novovalovaca do Martina Scorseseja. Otkrivajući neprekidno nešto novo, Rossellini  je realizirao golem opus no nije se stigao 'brendirati', onako kako su to znali brojni njegovi kolege koje su stvaranje filma promovirali u mistični čin vrijedan barem 2-3 godine pripreme, snimanja i tumačenja.

Zato, čini mi se, Rossellini niti današnjoj 'festivalskoj' publici nije zanimljiv na onaj način na koji su joj zanimljivi njegovi talijanski kolege Fellini, Antonioni ili Pasolini. No bio je bolji od svih njih. Bio je temeljni talijanski filmski redatelj, najboljeg, najoriginalnijeg i najraznovrsnijeg opusa. Opusa koji vremenski, stilski i tematski obuhvaća sve najvažnije trenutke talijanskog filma dvadesetog stoljeća, opusa iz kojeg su, uostalom, proizašli i najveći talijanski autori 'postrossellinijevske' faze talijanske kinematografije- braća Taviani, čiju ćemo retrospektivu uskoro gledati, na Trećem programu HRT-a.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!