Sjećanje na Matiju Vukšića

Matija Vukšić bio je vrhunski redatelj, novinar i nadasve – čovjek. Imao je dobar smisao za humor, ali i za ljude. Ja i on smo se slučajno upoznali na jednom od HRT-ovih hodnika gdje me upitao: "Stari, zakaj tak sporo voziš? Ja ću te ubrzat.". Odgovorio sam mu da nema problema.

Matiju su mnogi voljeli jer je bio direktan. Kada je radio svoje filmove, uvijek mu je u fokusu bio čovjek. To najbolje pokazuje naš zajednički film "Nevolje na kotačima" u kojem je on pokazao da osobe s invaliditetom, pa tako i mene, ne treba sažalijevati nego im/nam treba pružiti mogućnost da uspiju.

Radili smo mi i drugi film, "Čovjek kolica", koji do danas nije objavljen iako je gotov. Razlog ne znam. Film govori o osobi s invaliditetom koja nailazi na razne barijere, a ujedno mu trebaju novci i traži sezonski posao. Tako sam ja glumio u tri scene. U prvoj sam konobar, zatim bauštelac i pekar.

U Zagrebu smo snimali prvi dio. Matija je pronašao stan u zgradi u kojoj lift ide do 4. kata iako ih zgrada ima 5. Stan je naravno bio na 5. katu. Tu smo pokazali samo jednu od svakodnevnih barijera. Nadalje, da vam još malo to dočaram. U liftu je također bila jedna barijera, zapravo dvije ako računate na starinska vrata koja se otvaraju ručno. No ona ranija barijera jest ta da su tipke previsoko te sam ja do tipki trebao doći štapom. Matija se našalio s tom činjenicom pa mi je dao starinski štap kakve dedeki koriste za šetanje.

Matija je ovim pristupom pokazao da potpuno razumije mene i sve osobe s invaliditetom, s kakvim se barijerama i problemima suočavamo. SVAKODNEVNO. Te stvari mnogi ne vide. On je vidio. Matija i ja smo jako puno razgovarali. Jako puno dodirnih točaka smo imali. Sad ću vam to pokazati na još nekoliko primjera. Mjesto radnje je ovog puta bilo između Zagreba i Šibenika u kojem smo snimali također za film "Čovjek kolica".

Dakle, mene Matija stavi u auto, stavlja kofere i ventilator u gepek. Radnja filma ide dalje na sljedeći način: pita mene Matija da što ja nosim taj ventilator kada svi hoteli i apartmani imaju klime. A ja mu odgovaram da ne vjerujem te da ga zato nosim. On mi uzvraća kako za ventilator nema mjesta u gepeku jer idem na more kao da idem na Mount Everest, s dva kofera. Ja mu opet govorim kako ne vjerujem, ovaj put, u ljude koji iznajmljuju apartmane i hotele. Matija nekako uspije na koncu ugurati sve u gepek i krećemo na put do Šibenika. Na pola puta na autocesti Matiji već pun kufer mog ventilatora koji lupa po autu i koji njemu ometa pogled na retrovizor. Doslovce u jednom trenutku "pukne", izvadi ventilator iz gepeka i razbije ga nasred autoceste.

Drugi isječak iz filma koji mi je ostao u pamćenju je sljedeći: Matija mi pomaže napisati CV, za potrebe filma lažiramo da sam vrhunski sommelier i konobar, naravno, zdrav na nogama. Šaljemo poslodavcu na mail, riječ je o kafiću u Šibeniku, ja zovem konobaricu, Matija snima, i dogovaram kada ću krenuti prema dolje i kad ćemo se naći da me zaposli za sezonu. I napokon dođemo u Šibenik, snimateljska ekipa se sakrije kako bi snimila reakciju poslodavca, stanovite gospođe. Osim snimateljske ekipe kamera je bila skrivena i na mojim sunčanim naočalama, dakle imali smo i reakciju iz prve ruke tj. "oka".

Njena reakcija kad me ugledala bila je šok. Prvo me pitala kako ću ja raditi kao konobar, kad sam eto u kolicima?! Kafić ima jednu stepenicu na ulazu, nastavlja. Kako ću uzimati narudžbe, ide ona dalje. I kako ću onda nositi pića. Pa, odgovaram ja, tacnu ću imati u krilu, a konobar na šanku će mi dodavati pića. Ona u sve to nije vjerovala, ali uspio sam je nagovoriti da mi barem da priliku, da joj pokažem da ja to MOGU nositi. I da skratim priču, dala mi je narudžbu, 4 krigle pive za grupu žednih Austrijanaca. Oni su pak bili oduševljeni što u Šibeniku ima jedan kafić koji zapošljava osobu s invaliditetom.

Još jedna sitnica iz te scene bila je sljedeća Matijina uputa: uzmi narudžbu i sve razbij. Napravio sam po redateljevoj uputi i tu je isto uslijedio šok. I ljudi na terasi, i gazdarice. S tim je Matija pokazao da i osobe s invaliditetom mogu biti dobre ili loše. No ono što će mi uvijek ostati u sjećanju je sljedeće: nikada me nije podcijenio, nikada me nije omalovažavao zbog mog invaliditeta.

Kroz ostale njegove filmove poput "Djeca tranzicije" i "Čistačica" koja je nagrađena na ZFF-u, Matija je pokazao da mu je uvijek bilo stalo do ljudi oko njega. Teško će mi biti bez Matije jer Matija mi je bio jedan od najboljih prijatelja. Kada ga je zadesila bolest nazvao je mene i rekao: "Stari, imam tumor, ali ako je Željko Mavrović mogao pobijediti svoje suparnike, pobijedit ću i ja tumor".

Nije se predavao, nije gunđao, nije govorio kako mu je teško, a najviše je mrzio ljudsko licemjerje. To sam vidio i na svom primjeru tijekom raznih snimanja s njim.
Sa mnom se uvijek zafrkavao te izvlačio osmijeh na moje lice.

Za one koji žele bolje upoznati Matiju, evo sjajnog priloga koji su o njemu pripremili kolege iz emisije Labirint.

Ova pjesma mu je bila posebno draga, Arsen i njegov "Amigo".

Pamtit ću Matiju s velikim osmijehom i iskrenim očima i pamtit ću ga kao velikog borca za ljude do kojih mu je stalo.


Vaš bloger, Hrvoje Antonio Belamarić. U sjećanje za Matiju.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a