12:11 / 28.01.2018.

Autor: Ivan Žaknić

Svemoćni, prezreni, potlačeni...

Najveći Showman (izvor: Cineplex)

Najveći Showman (izvor: Cineplex)

Foto: - / -

Socijalno snažno diferencirano američko društvo i nije se pretjerano odrazilo na središnju maticu nacionalne kinematografije. Ta se tvrdnja, doduše, ne odnosi na prijeratni američki film.
Ja, Tonya (I, Tonya), SAD, 2017. Redatelj Craig Gillespie

Najveći Showman (The Greatest Showman), SAD, 2017. Redatelj Michael Gracey



Socijalno snažno diferencirano američko društvo i nije se pretjerano odrazilo na središnju maticu nacionalne kinematografije. Ta se tvrdnja, doduše, ne odnosi na prijeratni američki film. Znamo kako je još u nijemom razdoblju Charlie Chaplin pod producentskim okriljem United Artista stvorio lik lumpenproleterske skitnice u slapstick borbi s prvobitnim akumulatorima kapitala. King Vidor – inače, čovjek iz obitelji zemljoposjednika mađarskog porijekla - još je 1928. u Gomili snimio jedno od najzrelijih ostvarenja zrelog nijemoga filma, ali i jedinstveno socijalno djelo tog razdoblja da bi potom u Kruhu našem svagdašnjem pozdravio politiku New Deala kao jamca buduće pravednosti. Na Veliku depresiju reagirao je i John Ford adaptirajući Steinbeckov roman Plodovi gnjeva u jedan od socijalno najkritičnijih filmova u kojem nemilosrdnost zemljovlasnika dovodi do potpunog rastakanja ionako siromašne obitelji Joad. Stvari se stubokom mijenjaju nakon Drugog svjetskog rata kada se holivudski studiji potpuno okreću komercijalizaciji i dolaze u sukob s autorskom poetikom što će skončati i njihovom pobjedom u kojoj više nema mjesta za socijalnu depresiju, siromašno radništvo i deprivirane pojedince.

Makartizam je zabio zadnji čavao u lijes socijalno angažiranih filmova čemu su se morali prilagoditi i filmski autori pa se, primjerice, Ford okrenuo poprilično bizarnim tematikama u odnosu na prijeratno razdoblje što, eto, ne umanjuje njegov značaj u povijesti filma. To, naravno, ne znači da su socijalne refleksije potpuno iščezle iz američke kinematografije; američki nezavisni film, odnosno novi američki film, promovirao je likove s društvenih margina, iako često nedefiniranog socijalnog statusa; određeni socijalni kontekst prisutan je i u Novom Hollywoodu. Ali, većinska holivudska produkcija u tom je smislu nametala određene koncepte i uzuse u kojima nije bilo mjesta za zatvorene krugove masovnog siromaštva i gdje su najbolje prolazili oni likovi koji se sa samoga dna uspinju na društvenoj ljestvici ili, primjerice, žene iz siromašnih slojeva koje svojom pameću, socijalnom inteligencijom i ljepotom pa onda i brakom s financijski situiranim muškarcem, ostvaruju svoj status. Sve u skladu s liberalističkim načelom prema kojem je pojedinac svemoguć kao mantrističke formule američkoga sna. U tom kolopletu, a negdje na pola puta - te jedan puno hrabrije i izravnije - nešto imaju reći i dva filma kojima se danas bavimo. P. T. Barnum (Hugh Jackman) bio je dijete siromašnog krojača koji je na kraju postao praotac suvremene pop-kulture te jedan od prvih američkih milijunaša. Sredinom 19. stoljeća vlastitim je entuzijazmom osmislio spektakularni The Barnum and Bailey Greatest Show on Earth kao kombinaciju plesno-glazbenih i cirkuskih točaka s nastupima začudnih i atraktivnih osobnosti koji su mase obožavale, a elita prezirala. A kako je najveći društveni ološ onaj malograđanski, Barnumov šou nailazio je na prosvjede i fizičke napade. Saveznika je Barnum pronašao u Philipu Carlyleu (Zac Efron), momku iz dobrostojeće obitelji koji je krenuo drukčijim putem od njegovog, a na užasavanje svog oca i majke. Mjuzikl Najveći Showman, naravno, prati i Barnumov privatni život, odnos sa suprugom, strpljivom i požrtvovnom Charity (Michelle Wiliams), također podrijetlom iz imućne obitelji koju je Barnum zapikirao još u djetinjstvu. Jedan od ključnih dramskih trenutaka filma je onaj u kojem Barnum, kao već etablirani cirkusant, upoznaje europsku opernu divu Jenny (Rebecca Ferguson) s kojom ostvaruje privatno-poslovni odnos što će ga uvesti u krug društvene i kulturnjačke elite, ali i udaljiti od obitelji i dotadašnjih suradnika. No, šoubiznis i onda i danas – kada cijela pop-kultura počiva na Barnumovom hibridnom načelu red glazbe, red plesa, red freakshowa – održavaju, ipak, mase koliko god ovisio o tome da ga u određenom povijesnom razdoblju prepoznaju te preporuče i kulturni čistunci. Najveći Showman puno je jači u toj osnovnoj ideji, nego na izvedbenom planu. Redateljski ga potpisuje u svijetu filma nepoznati Michael Gracey kojemu je mnogo više stalo do koreografije plesno-pjevnih izvedbi nego do oslonca na filmsku dramaturgiju. Jackman je više nego korektan i kao pjevač, a svakako je za izdvojiti nastup pjevačice Zendaye. Američki filmski akademici tradicionalno su skloni mjuziklu, no elitna su vrata za Najvećeg Showmana ostala zatvorena; nakon bitne uloge u nominacijama za Zlatni globus, na stolu u oskarovskom predvorju ostale su mu tek mrvice u glazbenim kategorijama. Njegovi autori očito nisu pronašli svoju Jenny iako su se silno trudili ispoštovati libertinsko načelo uspješnosti pojedinca.

Nešto slično dogodilo se i s biografskom dramom Ja, Tonya o bivšoj američkoj klizačici upetljanoj u jedan od najvećih sportskih skandala svih vremena kada je  malo uoči nastupi na Olimpijskim igrama u norveškom Lillehammeru fizički napadnuta njezina glavna konkurentica. Priču o Tonyi Harding i Nancy Kerrigan sigurno ste čuli, ona se zbila ne tako davno, sredinom devedesetih, o njoj se mnogo pisalo i govorilo, a snimljen je i jedan televizijski film u kojem je Nancy prikazana kao princeza, a Tonya kao demonski psihopat. Redatelja Craiga Gillespieja (režirao je, među ostalim, i pomaknutu simpatičnu humornu dramu Lars ima curu) i njegove suradnike Nancy Kerrigan uopće ne zanima; on se u potpunosti okrenuo perspektivi Tonye i njezina kruga ljudi (majka, bivši suprug...) stvarajući biografsku fikciju u montažno sjajno posloženom kolažu narativnog filma i fejkanih dokumentarističkih ispovjedi. Naslovnu junakinju (glumi je sve zaposlenija Margot Robbie) upoznajemo još tijekom ranog djetinjstva u disfunkcionalnoj obitelji s dominantnom ambicioznom, hladnom pa i zlom majkom (sjajna karakterna glumica Allison Janey) i ocem koji obitelj ubrzo napušta. Tonyja je klizački veoma darovita, no njezina majka u svemu vidi prigodu za bijeg iz white trash ozračja. Taj socijalni kontekst predočen je iznimno uvjerljivo, izvrsnom scenografskom rekonstrukcijom razdoblja od sredine osamdesetih, grubom i prljavom fotografijom kojom se inzistira na turobnom realizmu. Odmak od toga tek su scene Tonyjina boravka na ledu, vizualno opisane kao njezin bijeg u ljepotu umjetničkog i sportskog od stvarnosti koja joj donosi neimaštinu i nasilje što će se s majke prenijeti na supruga Jeffa (Sebastian Stan).

Iako je u privatnom životu Tonyja i sama ogrubila poprimajući elemente psihopatologije, na klizaljkama bi se potpuno transformirala te je postala i prva američka klizačica koja je izvela trostruki aksl. Suprotno isticanoj praksi o situiranosti darovitih i stipendiranih američkih sportaša, Tonyi njezini uspjesi nisu materijalno pomogli. Barem su do takvog zaključka došli autori filma kojemu je najveća vrlina, ujedno i mana – mi zapravo ne znamo što se zbilja dogodilo i tko je zapravo od jednog poluretardiranog rednecka s Reagonovom slikom na zidu naručio napad na Nancy Kerrigan. Jedine prave dokumentarne snimke pojavljuju se tek na odjavnoj špici filma, ali ako usporedite pojedine kadrove filma sa zapisima dostupnima na YouTubeu, uočit ćete posvemašnje podudaranje. Pa se opet  vraćamo na pitanje perspektive, ali i snažnog socijalnog naboja filma gdje je ključni trenutak onaj u kojem jedan od sudaca na klizačkom natjecanju Tonyji jasno poručuje kako oni zapravo ne žele jednu siroticu s dna društvene kace u svom elitnom društvu. U tu priču možemo vjerovati ili ne, ali gledatelja tjera na određenu empatiju prema Tonyi Harding.

I koliko god Gilliespijeva redateljska ruka bila istodobno moćna i laka, a film iznimno lepršav, unatoč temi; i bez obzira na nezasluženu oskarovsku nominaciju za Margot Robbie (nastup joj je pomalo drven te je u odnosu na izvorni lik jednostavno ljepša) i zasluženu za Allison Janney, kao i za montažu (još jedna žena Tatiana S. Riegel); ostaje činjenica kako američki akademici Ja, Tonya nisu pripustili u samu elitu najboljih filmova. Film jednostavno potire ono već spominjano načelo o svemoći pojedinca. Neka socijalno potlačenih i njihove ideologije ondje negdje u zabranu lumpenproletarijata što ga je još Marx nazvao kontrarevolucionarnim, a Trocki ga smatrao najvažnijim inkubatorom fašizma. Jer štogod se uistinu dogodilo, možemo zaključiti kako je Nancy Kerrigan zapravo napao onaj sudac što je grubo odlučio osujetiti Tonyjin ulazak u blještavi svijet bogatih. Odgovor na takvo stanje stvari je tu, katkad tek kao socijalna refleksija, katkad kao zločin.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a
Ja, Tonya  (izvor: Blitz Cinestar)

Ja, Tonya (izvor: Blitz Cinestar)

Foto: - / -

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!