Taksi kao prijevozno sredstvo za osobe s invaliditetom

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja nema prilagođen taksi za osobe s invaliditetom.

Ne mislim tu samo na Zagreb već i Split, Osijek i ostale veće gradove. Još jedan primjer na kojem vidimo da opet nismo svi jednaki. Mi kao osobe s invaliditetom, koje se koristimo invalidskim kolicima, imamo problem s naručivanjem taksija i taksistima koji nisu baš voljni pomoći.

Zašto nas je Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture zaboravilo? Je li to namjerno ili slučajno? Ja mislim da ništa nije slučajno. Mislim da smo mi, osobe s invaliditetom također dijelom krive jer ne vršimo pritisak na lokalne zajednice da uvedu taksije za osobe s invaliditetom. Možda je problem u tome što osobe s invaliditetom ne mogu platežnom moći parirati ostalima…

Danas pak imamo situaciju da je taksi kompanija sve više. Cammeo, Eko taxi, Uber i Radiotaksi Zagreb samo su neki od pružatelja ove usluge. Eto baš se meni prije dva tjedna dogodilo da sam taksi čekao 45 minuta da bi mi na kraju došao taksist koji mi nije mogao pomoći pa sam morao zamoliti dvojicu konobara iz obližnjeg kafića da me stave u auto.

Naravno da mu auto nije bio prilagođen za kolica tako da ih je jedva stavio u prtljažnik. K tome sam se tijekom cijele vožnje osjećao kao da ću ispasti iz auta. A sve se to dogodilo nakon što sam ja lijepo objasnio dispečeru da mene treba dignuti iz kolica i staviti u auto te obrnuti postupak na kraju vožnje. Odgovor je bio: "Nema problema, samo recite lokaciju". Eto, toliko o tome da nema problema.

Problem je u Gradu Zagrebu koji već godinama obećava da će riješiti taj problem, ali nikako da se to dogodi. Ako je ta usluga standardna u velikim gradovima poput Pariza, Londona, Frankfurta, pa čak i Beograda, ne znam zašto Zagrebu toliko dugo treba da se to riješi. Ovdje je riječ o pravu na kretanje osobe s invaliditetom u svako doba dana i noći. Znam, mnogi će reći da imamo ZET.

Da, ali ZET naručujemo dan prije, a meni se, ako to moram reći – nažalost, zbog mog posla i drugih obveza događa da mi katkad prijevoz treba sad ili za pola sata. Isto tako, i druge osobe s invaliditetom imaju katkad potrebu za takvim prijevozom, a ne samo ja.

Nadalje, budući da smo turistička zemlja, u koju dolaze i mnogi turisti s invaliditetom, ovaj problem prisutan je i u tom sektoru. Na primjer, u Splitu, Šibeniku, Zadru, Dubrovniku nema takve vrste prijevoza.

Dosta mi je taksista u razgovoru reklo da mi kao korisnici nismo isplativi zato što njih jako puno stoji prilagodba auta. Nadalje, rekli su i još jednu, žalosnu stvar, da se „zdravi“ korisnici ne žele baš voziti u vozilima na kojima je oznaka da je vozilo predviđeno i za prijevoz invalida. Naprosto, vele, ljudima to stvara nelagodu.

Problema s taksijima imaju i slijepe i slabovidne osobe kojima pomažu psi vodiči. Njima pak taksisti stvaraju problem zbog psa tj. ne žele ga pustiti u vozilo. Kao da ne razumiju što pas znači osobi.

Već smo jednom probali s prijevozom za osobe s invaliditetom. Svojedobno je tu uslugu nudio Oryx koji je imao prilagođene, najprije caddyje pa onda kombije caravelle, zbog osoba s elektromotornim kolicima. Trajalo je to sve skupa četiri, pet mjeseci… Vožnja je stajala u prosjeku oko 36 kuna.

Jako mi je žao što nismo poput ostalih gradova u Europi. Da pokažemo kako mislimo na osobe s invaliditetom i njihovo pravo na kretanje. Isto tako, moram se nadovezati da osobe s invaliditetom u svakom trenutku imaju pravo otići na koncert, dobar tulum, restoran itd. Također, imamo pravo na izbor, bilo da je riječ o autu, vlaku ili taksiju.

To bi bilo to.

Prošla emisija, kao i svaka sljedeća, na Drugom programu Hrvatskog radija ide u novom stalnom terminu od 18.00 do 18.28. Ja sam autor i voditelj, a urednik je Goran Kušec. Slušajte nas!

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a