09:23 / 18.10.2015.

Autor: Ivan Žaknić

Taksi, sloboda i hodajući mrtvaci

Taxi (Screenshot YouTube)

Taxi (Screenshot YouTube)

Foto: - / -

U čemu je tajna da taksistima – kao kakvim psihijatrima i pod uvjetom da to oni žele – otvarate dušu i govorite o stvarima koje sigurno ne biste uobičajeno otkrivali osobi koju vidite prvi i možda zadnji put u životu.
Taxi (Taxi Tehran), Iran, 2015. Redatelj: Jafar Panahi
Taxi, Jafar Panahi

Postoje dvije vrste smrti: na leđima
i hodajuća. Mi smo hodajući mrtvaci.
Hossein Sabzian u filmu Krupni plan,
dugi kadar Moslema Mansourija


Kabine taksi automobila začudan su teritorij društvenih korelacija. Nije zalud da svatko od nas ima neko neobično taksi iskustvo ili da o taksistima kruže urbane legende. Gore potpisanog posebno fascinira jedna stvar – način na koji dobar dio taksista ostvaruje komunikaciju sa svojim mušterijama. Sjećam se večernjih dolazaka vlakom iz Ploča (tada još Kardeljevo) u Sarajevo koji su se po zimi nerijetko znali pretvoriti u noćne. Naročito su mi upečatljiva ona iz vremena demokratskih promjena – uđeš u taksi na kolodvoru i niste još ni prošli Maršalku i skrenuli desno prema Pofalićima i drugim novosarajevskim naseljima, a svom domaćinu već radosno prepričavaš Tuđmanove govore, osebujno odgovaraš na pitanje Šta ćete se fakat odcjepit? i bez po muke potpuno otkrivaš što tvoji roditelji o svemu tome misle. U čemu je tajna da taksistima – kao kakvim psihijatrima i pod uvjetom da to oni žele – otvarate dušu i govorite o stvarima koje sigurno ne biste uobičajeno otkrivali osobi koju vidite prvi i možda zadnji put u životu.

A izgleda da nije tako samo u ovim krajevima. Ako, primjerice, pogledamo ne najbolji, ali svakako najzabavniji film Jima Jarmuscha Noć na zemlji (1991), uvidjet ćemo da su taksisti posvuda osebujna bića čija je želja za komunikacijom vjerojatno posljedica dosadnjikave naravi njihova posla, a mi im se iz putne nervoze ili tek zbunjenosti što nas netko sluša lagodno otvaramo pa otuda valjda i taj začudni komunikacijski moment. Nešto od tog efekta razvidno je i u na Berlinaleu nagrađenom filmu Taxi Jafara Panahija, redatelja kojeg iranski režim drži u svojevrsnoj izolaciji, a on, unatoč zabrani, snima filmove i šalje ih na festivale. Prije Taxija, Panahi je snimio i u svijet distribuirao dokumentarac This Is Not a Film (2011)

Dopustite još malo osobnih sjećanja. U povodu Tjedna iranskog filma, što ga tradicionalno ugošćava  kino Tuškanac, u Zagreb je prije četiri godine stigao redatelj Rasul Sadr Ameli. Organizator te manifestacije je Iranski kulturni centar, a zahvaljujući tom Tjednu mogli smo se upoznati s, primjerice, opusom jednog Majida Majidija. Sadr Ameli je pak međunarodno ne toliko vidljivi redatelj, ali su mu u domovini filmovi vrlo popularni i uglavnom religijski nadahnuti pa smo i u Tuškancu vidjeli njegov film u kojem žena na hodočašće prati moralno posrnulog muža. S Amelijem sam utanačio intervju za radio uz prevoditelja iz Iranskog kulturnog centra, iako je redatelj pariški student i dobro govori engleski, ali, eto, nekad je lijepo u eteru čuti i perzijski. Ameli je pričao o svemu, a posebno zanimljivim činilo mi se njegovo objašnjenje kako su nakon Islamske revolucije i on i brojni drugi tek svršeni studenti sa Zapada pohitali nazad u domovinu vjerujući da će revolucija dokinuti zapadnjački kulturni imperijalizam što je dominirao u Pahlavijevu Iranu. Naš prevoditelj uredno je prevodio Amelijeve riječi u ich formi. Kako je nedugo prije  Panahijevo pritvaranje bilo svjetska vijest koja je dignula na noge cijelu filmsku zajednicu, pitao sam Amelija o cijelom slučaju, a on mi je odgovorio kako je to "nedopustivo i kako se to umjetnicima u Iranu ne bi smjelo događati". Prevoditelj se uznemirio već prilikom postavljenog pitanja, a kada je preveo redateljeve riječi promijenio je formu: Gospodin kaže kako je to nedopustivo i kaže kako se to umjetnicima u Iranu ne bi smjelo događati, procijedio je uz već vidljivi potočić čeonog znoja.

Ova anegdota prepričana je ovdje ne bi li posvjedočila možebitnoj shizofrenosti iranskoga društva, kako već totalitarna, autokratska ili teokratska društva znaju biti osebujno shizofrena. Nemamo namjeru detaljno se baviti posljedicima onoga što je iranski narod - uz blagoslov korisnih idiota sa zapadnoeuropske ljevice kako će zapisati Tariq Ali – snašlo 1979. i nakon toga. Uglavnom, sve se svodi na to da tamošnji teokratski sustav u proteklih 36 godina, osim u iznimno represivnim počecima, nije mijenjao svoje homeinijevsko lice. Kakve-takve promjene ovisile su tek o političkim izvršiteljima vlasti, a Ahmadinedžadova autoritarnost proteklih je godina zacementirala pokušaje promjena. U skladu s tim, tamošnji režim mijenja metode psiholoških pritisaka. Poznat je slučaj nekadašnjeg glavnog teoretičara iranskoga komunizma Ehsana Tabarija koji je bio natjeran na vjersko preobraćenje. Danas postoje izolacija, kućni pritvori, ali prije svega nemogućnost precizne spoznaje što se to vjerskim i političkim vlastodršcima neće svidjeti.  A opet, glasovi demokratskih snaga poprilično glasno odjekuju. Posebnu ulogu tu imaju filmski autori koji su, stalno plešući na opasnoj žici prepunoj zabrana što ju je rasprostrla teokratska vlast, istodobno svijetu otkrivali svakodnevicu, običaje i kulturu svoga društva.    Uostalom, nisu li upravo iranski filmski autori potpisivali peticiju protiv Panahijeva progona?! A sam njegov slučaj višestruko je zanimljiv.

Iako je već svojim ranijim filmovima – Bijeli balon (1995) i Zrcalo (1997) - među iranskom publikom stekao popularnost i putovao po festivalima, Panahi ipak nije nailazio na tako oduševljen prijem, poput Kiarostamija, Makhmalbafa ili spomenutog Majidija. I tako sve do Zaleđa (2006), sjajnog filma o iranskim djevojkama koje pokušavaju nazočiti nogometnoj utakmici pred kojim su međunarodna javnost i kritičari ničice pali. Nije tu bilo velike mudrosti – Panahijev film bio je vapaj za boljim položajem žena u iranskom društvu, ali, bože moj, i dotad su se tamošnji redatelji bavili tom temom. Ali, Zaleđe je bio iznimno topao film, s finim humorom, a Panahijeva apologija humanom društvu sad je isplivala kao dominanta i njegovih prethodnih filmova. Teško je pretpostaviti je li svjetski uspjeh tog filma izravno zasmetao iranskim vlastima – par godina kasnije berlinsku će nagradu osvojiti Nader i Simin se rastaju Ashgara Farhadija koji još dublje čeprka po položaju iranskih žena. Za teokrate i njihove političke partnere, Panahi je, međutim, napravio nepopravljivu grešku kad je tijekom festivala u Montrealu jasno podupro recentne opozicijske prosvjede u Iranu. Po povratku u domovinu stigla je odmazda. Stari i dobro nam znani poučak opet je na djelu; i u vrijeme socijalizma mogao si uglavnom snimati filmove kakve si htio, ali za političke istupe nema abolicije, pogotovo ako su počinjeni van granica domovine.
Konačno, dosta elemenata iz ovog (pre)dugog traktata Panahi je uvrstio u svoj Taxi.

Film počinje zbunjujuće iz razloga što ne znaš je li riječ o dokumentarcu ili igranom filmu; muškarac i žena vode žestoku raspravu o kažnjavanju sitnih lopova, obrazovnom sustavu i šerijatu. Nakon njih u vozilo ulazi ludo zabavan lik – diler stranih filmova i serija – koji u vozaču taksija na vlastito oduševljenje prepoznaje Panahija i koji je uvjeren kako je ranije viđena scena svađe dio novog Panahijeva filma. Uvest će u svoj auto Panahi još pokoji zanimljiv lik (dvije žene koje žure na začudan obred, nekadašnji susjed...); na koncu i svoju nećakinju (glumi je autorova prava nećakinja Hana Saeidi), vrlo pametna curica s kojom će Panahi pričati o filmovima, načinu na koji se oni u Iranu snimaju te, napose, o zakonski propisanom izbjegavanju oštrog realizma u iranskoj kinematografiji. Koristeći prostor taksija kao svojevrsni javno-privatni prostor u kojemu su se ljudi spremni izjasniti i o stvarima o kojima uobičajeno šute, Panahi je kako filmsko vrijeme teče sve kritičniji prema vlasti; kad na samom kraju poveze odvjetnicu i aktivisticu za ljudska prava, slijedi i završni obračun s vlasti i vjerojatno najhrabriji komad umjetnosti isporučen od iranskih artista tijekom gotovo četiri desetljeća.

U svemu tome, Panahijevo ogoljelo niskobudžetno ostvarenje, vrlo je zabavno, na trenutke iznimno duhovito, prepuno autorefleksivnih pa i samoironijskim momenata, a koncepcijski i stilski jednostavno (snimano sa samo dvije kamere). Završni natpis pokvari čovjeku raspoloženje; iransko ministarstvo filmu nije dalo odobrenje za odjavnu špicu pa se Panahi nije mogao odužiti svojoj filmskoj ekipi. Možda to i nije toliko strašno. Kao što nije strašno ni to – zapravo je očekivano – što je Iran kao svog oskarovskog kandidata nominirao od države snažno budžetirani povijesno-vjerski Majidijev spektakl. Strašno je to što – istodobno s još jednim zapadnjačkim aklamacijskim pljeskom te unatoč neprijeporno duhovitom ozračju filma – Panahi djeluje kao čovjek koji se pomalo pomirio sa svojom sudbinom. Pa nam se ispovijeda iz kabine taksija kao prepoznatog prostora slobode znajući da nema više što izgubiti u zemlji   gdje su ljudi pretvoreni u hodajuće mrtvace.      

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Taxi (Screenshot YouTube)

Taxi (Screenshot YouTube)

Foto: - / -

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!