07:46 / 11.12.2020.

Autor: Hrvoje Antonio Belamarić

Terapijsko jahanje

Ilustracija (foto: Goran Kovacic/PIXSELL)

Ilustracija (foto: Goran Kovacic/PIXSELL)

Foto: - / PIXSELL

Zašto sam se odlučio pisati blog baš o terapijskom jahanju? Zato jer ono pokazuje kako životinja ili u ovom slučaju konj mogu pomoći u terapijskom smislu.
Terapijsko jahanje je terapija koja puno pomaže osobama s cerebralnom paralizom, koja imitira pokret hodanja, iako te osobe ne mogu ili mogu vrlo malo hodati.

Znamo da je konj najbolja životinja koju čovjek voli. Zašto sam se odlučio pisati blog baš o terapijskom jahanju? Zato jer ono pokazuje kako životinja ili u ovom slučaju konj mogu pomoći u terapijskom smislu. U Hrvatskoj imamo desetak udruga koje se bave terapijskim jahanjem i koje okupljaju veliki broj korisnika terapijskog jahanja. Isto tako osobama s cerebralnom paralizom pomaže u tome da smire mišiće i da ih opuste, a da osobe s invaliditetom poslije jahanja imaju manje spazme ili grčeve.

Znam da na terapijsko jahanje idu dva do tri puta tjedno, pri čemu je uz njih i vodič konja ili fizioterapeut, čisto da bi se osoba osjećala sigurno i da konj ne bi napravio neki krivi pokret. Isto tako pokazala je ta terapija, da konj djeluje bolje od bilo koje terapije fizioterapeuta, to nam nešto govori. Također rezultati koje je polučila ova terapija u Americi, a oni su je prvi počeli koristiti, pokazala je da djeluje čak i na psihu osobe s invaliditetom jer životinja smiruje i opušta samog jahača.   

U Hrvatskoj imamo problem što terapijsko jahanje omogućuju udruge osoba s invaliditetom i za to dobivaju novce, dijelom iz proračuna. To po meni nije baš pametna stvar, i bilo bi bolje da to bude u sklopu rehabilitacije i socijalizacije osoba s invaliditetom i da se to poveže sa zdravstvenim dijelom.

Udruge mogu ovo imati rekreativno ili za neke od članova, ali mislim da bi to trebalo biti u sklopu zdravstva i ići preko HZZO-a. Zašto? Zato što se već sutra neka od tih udruga može ugasiti i korisnici mogu ostati bez terapijskog jahanja. Netko mora brinuti i o konjima koji ako se udruga ugasi, moraju negdje biti smješteni jer ih i dalje netko mora hraniti i čistiti, jer oni bez čovjeka ne mogu, baš kao što ni čovjek ne može bez konja.

Osobno nisam probao terapijsko jahanje, jer su mi liječnici zabranili zbog problema s kukovima. U Hrvatskoj terapijsko jahanje je popularno i tu se uključuju mnogi volonteri, raznih jahačih društva, kako bi pomagali osobama s invaliditetom. Samo jahanje, ne samo terapijsko, jako puno pomaže u ispravnom držanju, ravnoj kralježnici, boljoj motoričkoj pokretljivosti. To je vrlo vrijedna činjenica, a udruge kroz projekt osiguravaju sredstva za terapijsko jahanje. To dovoljno govori koliko je to popularno i koliko može pomoći osobama s invaliditetom.

Zato trebamo osmisliti sustav koji će biti simbioza države, udruga i osoba s invaliditetom.

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić


*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!