14:06 / 02.06.2017.

Autor: Ivan Žaknić

Tko je razbio gumeni prozor?

Matura (Screenshot YouTube)

Matura (Screenshot YouTube)

Foto: - / -

Sve ono što je uprizoreno u Maturi vrijedi za čitav tranzicijski lager pa tako, nemojmo se praviti europejci, i za Hrvatsku.
Matura (Bacalaureat), Rumunjska, 2016.
Redatelj Cristian Mungiu


Romeova majka: Trebala bi ostati ovdje i promijeniti stvari.
Romeo: Mi smo ostali i što smo promijenili?


Sjećate li se one dječje igre-pitalice: Djeco, tko je razbio gumeni prozor? Začkoljica je u tome što pravog odgovora nema, odnosno, jedini pravi odgovor je šutnja jer se, naravno, gumeni prozor ne može razbiti. Sekvencom razbijenog prozora – ali onog pravog, staklenog – počinje Matura, posljednji film Cristiana Mungiua koji je svojim Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana ovjekovječio međunarodni uspjeh rumunjskog novog vala. U međuvremenu, taj se val pretočio u niz malih valića, osebujnih te i dalje zanimljivih autorskih poetika koje se i dalje najčešće rubno češu o tranzicijske teme, a Matura je tek dokaz kako i Mungiu na tu temu ima još pokoju za reći vjerno se pridržavajući zacrtanog stila potpune realističnosti, kamere iz ruke, upotrebe totala i polutotala.

Onaj razbijeni prozor pripada stanu doktora Romea Aldea (Adrian Titieni), liječnika u bolnici malenog transilvanijskog gradića u kojem živi sa svojom suprugom knjižničarkom Magdom (Lia Bugnar) i kćerkom maturanticom Elizom (Maria Dragus). Eliza uskoro biva fizički napadnuta i skoro silovana i to u vrijeme dok je njezin otac boravio kod ljubavnice, profesorice i samohrane majke. No, taj dio filma tek je zapravo uvod u zaplet društvenih odnosa koje nam je Mungiu nakanio prikazati.

Pišući u svom eseju Reimaginacija Balkana o pojmu balkanizma i njegovim konotacijama, povjesničarka Maria Todorova, autorica sjajne knjige Imaginarni Balkan, kritizira recentno zapadnjačko viđenje Balkana tražeći znanstveni i empirijski, a ne isključivo politički odnos prema toj regiji utemeljen na ratovima devedesetih i postsocijalističkoj pustoši što je uslijedila. Iako je svjesna da su upravo političke silnice anestezirale balkanizam – odnosno, balkanizam nije nestao, ali se udaljio, zasada, od središnjeg dijela političke pozornice – Todorova ukazuje na potrebu sagledavanja povijesnog nasljeđa Balkana. To je, naravno, vrlo kompleksan kontekst koji seže od Saidovog orijentalizma, preko raspada Osmanskog Carstva kada nastaju male, slabe, gospodarski zaostale i ovisne nacionalne države prigodom čega je Balkan počeo služiti kao simbol za agresivno, netolerantno, polubarbarsko, polucivilizirano i poluorijentalno, do modernijeg doba koje je samo podgrijalo navedene mitove te odatle i potreba Zapada za upristojenjem Balkana. Todorova stoga, u izbjegavanju jeftine upotrebe metafore Balkana, uvodi dva razlikovna povijesna naslijeđa – naslijeđe kao kontinuitet i naslijeđe kao percepciju. Njihova razrada je u Reimaginaciji Balkana teorijsko-kognitivna bez prevelikog konkretiziranja. No, svakako bi bilo zanimljivo čuti što Todorova misli o Mungieovoj Maturi budući da se i sama svrstava među kritičare zapadne politike koja u Balkancima vidi malu, nepristojnu djecu koju treba odgojiti kako bi uspješno pristigla u svijet odraslih. Mungiu, naprotiv, – kao kritičar iznutra - u svojim sunarodnjacima vidi upravo takvu, metaforičnu djecu s kontinuiranim i percepcijskim nasljeđem korupcije koja je nekad kranje sitna, nekad pozamašno velika – no svakako sveprisutna i kapilarno raspoređena.

Pritom je Mungiov glavni lik liječnika Romea i sam dobrim dijelom metafora s ljudskim licem; on je tek jedna od karika u koruptivnom lancu u kojemu svatko traži uslugu od nekoga. Međutim, njegov makijavelistički ideal je duboku ljudski, svom djetetu želi bolji život, a taj je negdje drugdje, na zapadu. Drugim riječima, ako nam čak i jeftini psihološki priručnici sugeriraju projekcije neostvarenih roditeljskih ambicija na svoju djecu, onda bismo mogli razumjeti Romeovo pristajanje na društvene i osobne svinjarije. Jer i on i njegova supruga jednom su se vratili kako bi ostali i nešto promijenili. Zaludu. Jer, tvrdi Mungiu, riječ je o zatvorenom krugu u kojemu su svi koruptivni optužujući za korupciju  one druge. A sve ono što je uprizoreno u Maturi vrijedi za čitav tranzicijski lager pa tako, nemojmo se praviti europejci, i za Hrvatsku. Na kraju je i svejedno hoće li Eliza školovanje nastaviti u Londonu ili Cluju, možda će jedan atom napustiti bolesnu društvenu jezgru, a velike gazde će se u svojim monitorinzima uzalud pitati: Djeco, tko je razbio gumeni prozor?



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!