Emocije pod naftnim embargom

Još od svog dugometražnog prvijenca Teška osmica iz 1996., preko Kralja pornića koji ga je proslavio do minucioznih drama kakve su Bit će krvi ili Fantomska nit, američki redatelj Paul Thomas Anderson gradi jedan zaseban filmski svijet. To je svijet iznimno precizne režije, stalnih ponavljanja brižljivo izabranih kadrova, bremenitog rada s glumcima, svijet koji mnoge podsjeća na ostvarenja jednog Stanleya Kubricka. Nije taj svijet baš svakom po volji, mnogi Andersonu zamjeraju hladnoću i bespotrebno detaljiziranje. 

I stvarno, osim u slučaju romantične komedije Pijani od ljubavi gdje je žanr nametnuo redateljsku poetiku, a Adam Sandler dokazao glumačku vještinu, teško se u Andersenovim filmovima probiti do emocija, ako već neka emocija nije epski pljusak žaba iz remek-djela Magnolija, jedna od najupečatljivijih filmskih scena svih vremena.

Priča je smještena u kalifornijsku dolinu San Fernando 1973. godine, mjesto redateljeva odrastanja i nedvojbeno je kako film dobrim dijelom počiva na autobiografskom. Glavni protagonisti su petnaestogodišnji mladić i deset godina starija djevojka – glume ih sjajni Cooper Hoffman, sin neprežaljenog Philipa Seymoura i indie-pjevačica Alana Haim, izvrsna, a dosad nepoznata u svijetu filma – čiji odnos počiva na začudnoj romansi, mladalačkoj slobodi i zajedničkom poslu koji će ih ugurati u brojne gorko-slatke avanture.

Tu osnovnu – a opet dovoljno bogatu razinu priče – Anderson će oplemeniti fikcijsko-faktografskim elementima iz razdoblja u koje je film smješten. Gledamo tako tadašnjeg američkog predsjednika koji muku muči s naftnim embargom, Seana Penna u ulozi holivudske legende Williama Holdena ili Bradleya Coopera kao slavnog producenta Jona Petersa, ukazat će nam se novinski oglas za premijeru kultnog porno filma Duboko grlo, a sve to pošpricano velebnim soundtrackom u kojem nas McCartney poziva na Let Mi Roll It, a David Bowie se pita ima li života na Marsu?

Opširniji razgovor o filmu poslušajte u emisiji Licem u lice.