Etnomuzej u Gradištu: Snašini kućari oduševljavaju i Europu

U Gradištu kod Županje se rodila, udala, postala majka troje djece, ali i mlada ostala udovica. Cijeli jedan život bake Marice Jovanovac satkan je u njezinu rodnom mjestu. A ipak, dio je velikog svijeta. Ne čudi jer turisti sa svih strana Lijepe Naše, ali i cijele Europe, pa i šire, dolaze k njoj, u jedinstveni etnomuzej - kuću za odmor pod neobičnim nazivom Snašini kućari.

- Sad se kaže mlada, a prije je bila ovako spremljena i mi smo bile snaše. I kad se vjenčaju, mlada i mladoženja idu u te sobe spavati, znači, ona je snaša, on je mladoženja i oni spavaju u tim sobama dok ne bude djece. Onda tek idu naprijed u sobu spavati. I zato se zovu, jer snaša je prvi put tu spavala - snašini kućari. To nisu sobe, te nusprostorije su se zvali kućari, rekla je Marica Jovanovac.

Snašini kućari pravi su čuvari tradicije - od starog, restauriranog namještaja, posteljine, odjeće.

- Da se ne zaboravi kako se nekad živjelo i kuhinju i sobu, i krevete kako su se nekad spremali visoko, nije kao danas jorgan, plahta i to je to. Tamo ima gore sedam jastuka i još po dva dolje, i jorgani, ali si to morao svako jutro namjestiti da lijepo izgleda, jer nije bilo posebno dnevni boravak, spavaća je soba bila dnevni boravak ako je netko došao. Prije se sve nosilo, ali si morao sve to sam napraviti. I posteljinu i peškire, nismo mogli kupiti u trgovini, evo ideš kupiti frotirski, nego si morao tkati, naprijed ima tkalački stan na kojem su se i tepisi tkali, kućne krpe i odjevni predmeti, sve se tkalo na tkalačkom stanu. Sijao se lan, imali smo svoje ovce, prela se vuna, tako da se sve laneno radilo i od vune, navodi.

Uz brojne odjevne predmete i namještaj, Marica Jovanovac održava i tradiciju šaranja po ukrasnim tikvicama. Nekad su to, priča nam, radili isključivo muškarci, pastiri. Danas u županjskom kraju tradiciju održava tek desetak obitelji. Tikvice se siju u travnju, beru u listopadu uz obilno zalijevanje i plodno tlo. Na radionicama koje održava po školama i muzejima baka Marica čuva tu vještinu od zaborava.

- Da bi ih mogli ovako šarati, moramo skinuti ovu gore koru, polako, nježno s nožem, da se ne bi zarezala tikvica. Kad se cijela očisti, ide na sušenje i to većinom pod strehu na kućare, na štagljeve. Kad se ona osuši za jedno mjesec dana, kad se čuje sjeme, onda je ona spremna za šaranje. Onda je uzimamo i pravimo motive po njoj. S običnom olovkom ili sa šestarom se napravi kružnica, ima specijalni nožić s kojim se to reže. Kad se dno uredi, onda se radi trbuh. Na trbuhu se radi većinom žir i list jer je naša Slavonija, a šume su sve hrastove. Tako da se to očuva nešto od zaborava. Kad ju izrežemo, moramo ju premazati s prženim izgorenim orasima da bi se ta mustra koju sam nacrtala i urezala vidi na tikvici, kad ju premažem, mora se oprati i onda ju mažemo sa šatvoserom ili stopostotnim alkoholom, objašnjava Jovanovac.

Rok trajanja im je skoro pa neograničen, najstarija tikvica čuva se u Muzeju Slavonije, izrađena je 1734. Danas su one isključivo ukrasni predmeti, no nekad su imale i uporabnu vrijednost.

- One su se ovako odrezivale i grabila se voda s njima. Na svakom bunaru, u svakom dvorištu bila je probušena i na bunaru okačena, tko je prolazio, bio žedan i htio vode piti, samo je zagrabio vodu i pio. Pravile su se zdjele pa su se kokice, puce držale u tome ili bomboni ili žena svaka imala svoje sitnarije za šiti u tome. U zadnje vrijeme što se najčešće koristi su teglice za vađenje vina ili rakije, rekla je.

Neumorna baka Marica čuva sve priče i za svoje unuke, ima ih čak devetero. Dvije kćeri i sina podignula je na noge sama, bez supruga koji je tragično poginuo, ostala je udovica sa samo 27 godina. I tako je život prolazio, nekad uz smijeh, nekad uz tugu, ali uvijek uz neki optimizam i vjeru u bolje sutra.

Snašini kućari donijeli su joj mnogo novih izazova, ideja, novih poznanstava, krasnih ljudi. Danas je sretna i ispunjena, često se druži na divanima sa svojim prijateljicama. Za kraj, otkrila nam je i jednu zanimljivost vezanu uz Gradište.

- Marica Jovanovac, po selu Firova. Kod nas svaka kuća ima špic-name, mi smo po selu Firovi...