Herojima slava

"Računa se da niste bili u Kijevu, ako niste ručali kod Klopotenka u "100 godina unatrag u budućnost". Znate, to je čuveni chef koji se vratio sa Zapada i sad je najpoznatiji u gradu" - govorila je naša veleposlanica Anica Djamić, ležerno okrećući volan svoje Škode Superb dok nam je pokazivala najvažnije znamenitosti glavnog grada Ukrajine. Smireno i opušteno. Kao da nije u tijeku treća zračna uzbuna i kao da mi nije već dan ranije slala poruke da se baš te noći očekuje "kombinirani raketni napad na Kijev, a to treba shvatiti vrlo ozbiljno. 

Otiđite u sklonište, to nije obična svakodnevna uzbuna". Pa nam je pokazivala crkvu svetog Andrije, iz automobila, pa još neke fancy restorane... A onda se ukazao Radisson Blue. Pa je samo, jednako smireno, onako usput, rekla - ja ću večeras tu prespavati. Imaju odlično sklonište. Skoro se ništa ne čuje, a sutra me čeka puno posla. I onda nas je ostavila kod našeg hotela.

Brzo smo svladali osnove: spavaš u trenirci, ruksak za sklonište je kraj glave. Kad začuješ sirene i mobitelsku aplikaciju Alert, uskačeš u tenisice i odlaziš u sklonište. Koje je iznenađujuće uredno, toplo, ima krevete na razvlačenje, jastuke, pokrivače, aparat za čaj i kavu, vodu, sve...

Počelo je u 1 sat u noći i prestalo u 8.30 ujutro. Cijela, ali baš cijela Ukrajina je bila pod divljačkim napadom. Balističke rakete, to su oni Iskanderi i drugi što lete do ruba svemira pa se vertikalno obrušavaju na metu kraj vas nevjerojatnom brzinom, odjeknule su i u našem skloništu oko 4 ujutro. Ljudi moji, to je nuklearna bomba bez nuklearnog punjenja. Nešto odvratno. 

Ujutro je Kijev "lizao rane". Poslao sam poruku našoj ukrajinskoj producentici Katyi Lachini - hoćemo li odgoditi današnja snimanja? Zašto, pita ona?! Pa, prošlo je. Radimo normalno. Mislim se, u redu. Ako vi radite normalno - dva naša ukrajinska snimatelja, vozači, tonski tehničari, asistenti, terenska producentica - onda radimo i mi.

"Mi" - to smo mi, dva "genijalca" koja su iz 1700 kilometara udaljenog Zagreba, redatelj Alceo Marti i ja kao autor, došli autom radi snimanja našeg dokumentarnog filma o utjelovljenom "lijevom i desnom krilu mlade funkcionirajuće ukrajinske demokracije".

Priču o lijevom aktivistu Romanu Ratušnom i slavnom zapovjedniku, pripadniku Desnog sektora Dmitru Kocjubajlu Da Vinciju. I tako je počeo posao u Kijevu... Nakon Lavova. Bio je četvrtak. 

Nedjelja nam je bila dan slobodan od snimanja. Veleposlanica Djamić je opet došla po nas. Dogovor je bio da obiđemo Buču. Satelitski gradić od nekih 37.000 stanovnika prije ruske invazije.

Visoko urbaniziran, prelijepo uređen s brojnim vilama, parkićima i zgradama. Sve lijepo uređeno, moderno i novo.

Danas dijelom i spaljeno, jer Rusi su ondje u prvoj navali proveli 33 dana gospodareći gradom. Ubili su 1400 civila, tek je prvih 509 identificirano. Buča je bliža Kijevu, nego li Karlovac Zagrebu. 

Prije Buče obišli smo mjesto udara balističke rakete u stambenu zgradu Kijeva na lijevoj obali moćnog Dnjipra, baš te noći koju smo proveli svi po skloništima. To su oni jezivi udari oko 4 ujutro...

Od četvrta do nedjelje ukrajinske spasilačke i komunalne službe - raščistile su teren gdje je prije tri dana stajala 10-katna stambena zgrada. Ostala je samo - praznina. Između ostalih zgrada na kojima nema više ni jednog prozora. Sve je u najlonima i šperpločama.

Tlo - uredno pograbljano. Pred preostalim dijelom zgrade bez prozora je drvo. Pravo, živo drvo. Oko tog drveta ljudi donose cvijeće i plišane mede... Jer ondje je te noći poginulo 24 ljudi.

Od njih, četvero djece, male djece. Nisu otišli u sklonište. A netko u Rusiji je odlučio da zgromi baš njihovu zgradu! Veleposlanica Anica Djamić je ondje položila buket plavo-žutog cvijeća.

Ja sam gledao čovjeka na njegovoj lođi u visokom prizemlju, u preostalom dijelu zgrade koji nije urušen. Ostala su 2-3 ulaza s po 10 katova. Bio je topal svibanjski nedjeljni dan. Čovjek je na sebi imao sokolsku majicu. Naslonjen na rub balkona i pušio je. Otpuhivao je dim za dimom i gledao u nas koji ostavljamo cvijeće i gledamo u njega. Iza njega su njegovi prozori bili prekriveni pločama iverice.

Za prvu ruku... Otpuhivao je. Mi šutimo. Svi šute. Nadrealna scena. Na dva metra lijevo od njega, zgrade više nema... Da je mir, čovjek bi srkao toplu domaću juhu nedjeljnog ručka, ili crveni boršč i uživao.

Ovako... Gledamo se i šutimo. Ali živi smo i on i mi. Život ide dalje. Koliko god nadrealna bila scena i iracionalna činjenica da zgrade do njegovog zida sobe više nema. Ostali smo. Ostao nam je život i nada. Vjera. 

Pa, nije to tako malo."

Dokumentarni film autora Gorana Rotima - "Herojima slava" prikazujemo u srijedu, 11. studenoga na Prvom programu u 20:15.