Terešak je sinonim za poštenje, korektnost, profesionalnost i ljudskost

"Pozdrav, nažalost, imam loše vijesti...“, u mirno nedjeljno poslijepodne pročitam početak WhatsApp poruke na zaslonu mobitela. Šalje Dražen Žarković. Shvatim što slijedi. Pogledam kroz prozor. Pred kućom se bijeli zaostali snijeg. Većinom se istopio. Nestao. Otvorim poruku: "Damir Terešak je noćas preminuo nakon duge i teške bolesti...", navodi Ljiljana Šišmanović. 

Za bolest sam znala. Koliko je bila teška, znao je samo on i njegovi najbliži. Jer svi mi ostali, niti možemo, niti želimo znati. Pomislim: Sad ima mir, pa pomislim kako me moj um upravo štiti racionalizacijom. Pa se nasmijem igri riječi - da, mir, Damir sad ima mir. 

A mir je bio njegova kvaliteta koja me se najviše dojmila prilikom našeg prvog susreta do kojega je došlo zahvaljujući redatelju Draženu Žarkoviću. 

Prije dvadeset godina, kad to još nije bio trend, bila sam se osmjelila autorski oblikovati intrigantnu intimnu, obiteljsku priču i krenuti u životnu i filmsku potragu za polusestrom. Trebao mi je producent, a kako je Dražen Žarković, moj suradnik na HRT-u i prijatelj, tada uživao moje najveće profesionalno i ljudsko povjerenje, pitala sam ga može li mi koga preporučiti. Odmah je rekao: Terešak.  

Terešak kao sinonim za poštenje, korektnost, profesionalnost, ljudskost. I tako nas je spojio. Damir me dočekao u izuzetno ugodnom ambijentu svog "Maxima filma". Bila sam usplahirena, kasnila sam, što je pojačavalo moju uznemirenost i tremu. Damir je bio divno smiren i konstruktivan. Njegovo držanje me uvjerilo da je J. K. Rowling imala pravo rekavši: Sve je moguće, ako imaš dovoljno živaca.

A Damir je itekako imao živaca za sve moje autorske "dječje bolesti" i, zahvaljujući njemu, dokumentarac "Polusestra" prestao je biti nemoguća misija. 

Kao producent dao mi je sigurni okvir za moju autorsku slobodu, a intervenirao je kad bi prepoznao da je nužno. Sjećam se kako je preko noći riješio situaciju koja me izluđivala – moja potraga za polusestrom nije davala rezultate, nisam mogla doći do podataka gdje živi jer sam znala samo njeno djevojačko prezime. 

Damir je ponudio rješenje i doista, idući dan je bilo tu. Ime, prezime, adresa, broj telefona. Njegova logika bila je producentska, ali je njegov osjećaj bio autorski. Bila sam važna sama pred sobom kad me Damir zamolio da pogledam rough cut verziju njegovog dokumentarnog prvijenca "Posljednji autohtoni Petrović".

Ta razmjena mišljenja nam je donijela otvorenu i dinamičnu komunikaciju o filmskim, ali i životnim temama: odnosi s kćerima u adolescenciji, uh, kakav bi to draft za film bio da smo tada snimali naše razgovore.

Kad smo nekoliko godina nakon "Polusestre", redateljica Tihana Kopsa i ja odlučile raditi dokumentarac o "najpoznatijoj hrvatskoj zatvorenici" Ani Magaš, Damir Terešak kao producent bio je jedini izbor. 

Ta delikatna tema s bezbrojnim pravnim i etičkim dilemama i izazovima tražila je producentske supermoći. A on ih je primijenio i kad nam je stigla prijetnja tužbom za kršenje autorskog prava jer smo film nazvali "Kajinov znak", ne znajući da već postoji TV drama istoga naslova iz 1970. godine.  

Tihana i ja smo se "žderale". Damir je bio miran. Film je tako preimenovan u "Znak na Kajinu".

Damir i ja smo se susretali na festivalima, razmjenjivali pozivnice za premijere, čestitali si na novim filmovima, ja njemu i na brojnim nagradama. Pratila sam Damirove uspjehe i bila ponosna što je uz velike filmove koje je producirao, producirao i moje male doprinose hrvatskoj kinematografiji.  

Čekala sam da nađem vremena i skupim hrabrosti predložiti mu igrani projekt. Predugo.

Kad mi je Dražen Žarković rekao da se Damir razbolio i da prognoze nisu dobre, odlučila sam da se neću raspitivati. Samo ću gledati filmove koje je Damir Terešak stvorio kao autor i producent. I osjećati zahvalnost i mir.

U sjećanje na Damira Terešaka u četvrtak, 23. siječnja u ciklusu hrvatskog filma na HTV2, u 21.15 HRT prikazuje film Garbura kojega je producirao 2002.