Ivica Đikić: Novinarstvo treba tretirati kao javno dobro na koje građani imaju pravo

"Kada god novinarstvo nije svrha samo u sebi, ono iznevjerava svoje poslanje", poručio je novinar i publicist Ivica Đikić u emisiji "Razgovor s razlogom".

U vremenu u kojem živimo, prepunom informacija, poluinformacija i laži, uloga novinarstva je važnija i potrebnija nego ikad, kaže Đikić. No svjedočimo obrnutom fenomenu da novinarstvo već godinama, pogotovo na ovako malim tržištima kao što je naše, naprosto propada. 

- Ja nekako sam uvijek doživljavao i zamišljao novinarstvo kao neko sidro u tom moru kaosa koji nas okružuje na svim razinama, i političkoj, i ekonomskoj, i kulturnoj, i svakoj drugoj, da novinarstvo bude neka točka za koju se građani, najšira javnost mogu uhvatiti kao za nešto što je vjerodostojno, što će u pravom času dati pravu informaciju i istinitu informaciju. Međutim, svjedočimo tome da, ne samo kod nas, ali kod nas je to primjetnije jer smo mali... Tako da, meni se čini, novinarstvo gubi bitku s vremenom u kojem živimo, kaže Đikić.

Stvari su rapidno krenule nizbrdo nakon velike svjetske financijske krize 2008.-2009., smatra Đikić. U tom trenutku novinarstvo je počelo gubiti snagu i utjecaj. Nakon te krize redakcije tiskanog novinarstva su se počele osipati, rezati budžeti, dolazi do otpuštanja. I od tada novinarstvo nije našlo način da povrati ugled i utjecaj. 

- Tehnološka revolucija je doprinijela sigurno, Facebook se pojavio i negdje u to vrijeme doživio veliku ekspanziju.. poslije toga i neke druge društvene mreže... Od tog časa pa nadalje se puno ljudi počinje informirati primarno preko društvenih mreža. E, sad, oni drugi momenti se tiču nas novinara, redakcija, vlasnika, političke vlasti, ekonomije itd. 

Sami novinari su tome doprinijeli jer se nisu opirali tome da je jedan dio ozbiljnih, kritičkih nastrojenih medija potpao pod utjecaj vlasnika kojima je novinarstvo bilo sekundaran posao. imali su druge poslove koji su im donosili puno više novca, ističe Đikić.

- I mediji i novinarstvo počeli su služiti kao neka vrsta sredstva, poluge za ostvarivanje tih nekih unosnijih ciljeva tih ljudi. A kad god novinarstvo nije samo sebi svrha, ono iznevjerava svoje poslanje.

Novinarstvo je jedna zaokružena profesija i novinari trebaju provoditi samo ono što je u interesu struke, zanata i javnosti.

- I čim smo mi izgubili iz vida javnost i podlegli vlasničkim utjecajima, interesima, tu su stvari krenule nizbrdo i tu onda se, naravno, gubi vjerodostojnost, onda pada tiraža, onda se režu troškovi, onda više nema novaca da netko mjesec dana istražuje neku važnu temu... Naprosto onda sve entropira, sve propada.

- Novinarstvo je užasno, užasno važno. Ja mislim da se ono ne može revitalizirati bez nekog javnog doprinosa, bez da se novinarstvo na neki način počne tretirati kao javno dobro, kao obrazovanje, kao zdravstvo. Dakle, da vlada, država, ministarstvo, ne znam tko, počne razmišljati na tom tragu, da novinarstvo počnu tretirati kao nešto na što građani imaju pravo, kaže Đikić

Ako građani nisu pravodobno i istinito informirani, kaže Đikić, teško će donijeti ispravnu odluku na izborima. I tada je velika šansa da će na izborima proći neki 'obmanjivači, populistički bukači, oni koji šire teorije zavjere... Đikić smatra da nema izlaza bez javne, državne intervencije na način da se podupre novinarstvo.

Specifična jedna priča

Đikić je bio šest godina urednik tjednika Novosti, no odlučio se povući s tog mjesta. Kaže da je u jednom trenutku procijenio da je bolje da se vrati pisanju. Nije mu se, ističe, bilo kako nositi s tom vrstom pritiska, političkog i javnog.

- Jer nisu Novosti ni danas ni onda bile neki uobičajen medijski proizvod. Bile su, ipak, specifična jedna priča koju mnogi ljudi nisu htjeli razumjeti i nisu razumjeli i danas je ne žele razumjeti nego naprosto idu nekako đonom na to. A kad netko šest godina ide na vas đonom, malo vam je dosta toga, ističe Đikić.

"Važno je da takve novine postoje"

Novosti su velikim dijelom javno financirane putem Savjeta za nacionalne manjine Vlade RH, iako se neprestano zaziva gašenje tog javnog financiranja.

- Jer Novosti su neprijateljske, jer blate Domovinski rat, jer blate Hrvatsku, jer blate sve što je Hrvatsko... Ali, mislim da je važno da takve novine postoje i da su baš u okrilju takve organizacije kao što je Srpsko narodno vijeće zato što to Novostima ostavlja prostor da budu zaista kritičke, da budu objektivne, da budu vjerodostojne, da budu istraživačke, da se bave nekim stvarima kojima se drugi ne bave, da se bave nekim temama kojima se drugi mediji ne stignu, ne mogu ili ne žele baviti. Ja mislim da bi model Novosti moga možda biti model novinarstva u Hrvatskoj, kaže Đikić. 

Pametna i odgovorna vlada ne bi, iako dotira određene novine, posezala ni za kakvom vrstom utjecaja, kaže Đikić. Vlada treba shvatiti da joj nije u interesu da kontrolira medije, da politici nije u interesu da mediji objavljuju samo ono što joj ide u korist. Podupiranje novinarstva je stvar od općeg interesa i općeg dobra. 

Iznositi vlastito mišljenje i kritiku, pa i po cijenu etiketiranja, napada i hajki, nije lako, Ističe Đikić. On se, kaže, s tim nosi gotovo 30 godina, od Ferala do novosti i knjiga. No s vremenom se shvati da svojim uvjeravanjem ne možeš promijeniti predrasude koji neki imaju prema njemu.

- Kad sam bio jako mlađi znao sam se jako nervirati, znao sam jako bjesnjeti kad vidim da me netko optužuje za nešto što, zaista, nema nikakve veze – neprijatelj naroda, neprijatelj države, hrvatstva. Ali, shvatiš da su neki ljudi sebi stvorili takvu sliku i da im ne možeš tu sliku nikako poremetiti, kaže Đikić.

Roman 'Divlji kvas' bavi se svim dosad spomenutim temama, a spominje i 'prešućivanje'. Ono je opasno i zloćudno, kaže Đikić. 

- Moja neka pozicija je da progovaram o vlastitom zlu, o svom osobnom zlu i o zlu naroda kojem pripadam. Bez obzira na to što meni ta pripadnost nije najvažnija i presudna stvar mog identiteta. Ali, ja jesam Hrvat i ja osjećam nekako pripadnost, kakvu-takvu, tom jeziku, toj kulturi, tom narodu. Moj izbor je da primarno govorim o zlu i pogrešnim stvarima unutar onoga što osjećam svojim, kaže Đikić.

"Nisu nam uvijek drugi krivi za neke loše stvari"

- Da bismo shvatili da nisu nam uvijek drugi krivi za neke loše stvari koje nam se događaju nego da smo vrlo često krivi sami sebi, da smo i mi drugima napravili zlo i da im činimo i dalje zlo.

Malo fali da skliznemo u barbarstvo, kaže Đikić. O tome je pisao u dokumentarnom romanu o zločinima u Srebrenici 'Beara'. Okolnosti koje aktiviraju zlo u nama vrlo se brzo mogu stvoriti. I zato ja važno da budemo svjesni svog zla.

- Mislim da je važno da mislimo o tome što je u nama loše i pogrešno, što je u nama zlo, u svakom čovjeku, a onda i u našoj zajednici, našem narodu, našoj naciji, našoj državi. I da bi trebali postojati, zbog zdravlja nacije, ljudi koji ukazuju na naše zlo, naglašava Đikić. 

- Ja osjećam odgovornost za to zlo koje je počinjeno i u moje ime i da ga preuzimam na sebe i da se pokušavam literarnim sredstvima nositi s tim zlom koje je počinjeno u moje ime.

"Nama je postala potpuno normalna stvar da se krade, da se laže"

U romanu 'Divlji kvas' riječ je i o drugim društvenim problemima – korupciji, klijentelizam i sl. I čini se da su nam te anomalije postale toliko normalne da ih ni ne primjećujemo.

- Mi smo, u međuvremenu, zaista normalizirali to da se ode u zatvor, da se izađe iz zatvora, da se i nakon izlaska iz zatvora, i nakon neke presude, i nakon proglašenja krivim, taj netko se pojavljuje kao ugledna javna osoba. Pojavljuje se na nekim prijemima, daje neke moralizatorske izjave, daje nam neke lekcije iz života. To je nama postala potpuno jedna normalna stvar da se krade, da se laže...

A i za to su osim, prije svega, politike, vlasti i opozicije krivi mediji i novinari i propadanje novinarstva.

Iako mnogi žele napustiti novinarstvo, Đikić kaže kao nema tu namjeru. Kaže da to voli, da mu je stalo i da ne zna ništa drugo raditi. Iako mu se čini da svi koji ostaju u toj profesiji žive neku vrstu sudačke nadoknade i agonije.

Cijeli razgovor pogledajte u nastavku: