Kehlmann: Ljudi koji glasuju za Trumpa ili AfD počinili su strašnu moralnu pogrešku

Gost prvog ovosezonskog Razgovora s razlogom bio je jedan od najistaknutijih pisaca njemačkog govornog područja Daniel Kehlmann. Razgovarali smo o njegovom romanu 'Kao na filmu' u kojem donosi priču o nacističkoj diktaturi kroz lik velikog njemačkog filmskog redatelja G. W. Pabsta i postavlja pitanja o posljedicama malih moralnih kompromisa. 

Jesu li moralni kompromisi koje činimo nužno veliki ugovori s vragom ili mali koraci koji nas svejedno vode u pakao? Zašto današnju Ameriku uspoređuje s Njemačkom 1933.? Kako objašnjava uspjeh Alternative za Njemačku? Može li umjetnik djelovati neovisno o zbivanjima u svijetu koji ga okružuje i gdje bi umjetnici danas trebali biti hrabriji?

Daniel Kehlamnn predstavio je na na Festivalu svjetske književnosti svoj roman Lichtspiel, u hrvatskom prijevodu 'Kao na filmu'. Priča je to o velikom njemačkom filmskom redatelju Georgu Wilhelmu Pabstu koja se odvija u vrijeme Trećeg Reicha.

- G. W. Pabst bio je jedan od trojice najvažnijih redatelja njemačkog nijemog filma, uz Fritza Langa i Murnaua. Bio je svojevrsna svjetska zvijezda, netko tko je oblikovao taj stil koji danas odmah povezujemo s njemačkim nijemim filmom 20-ih godina i koji prepoznajemo i danas. Kad su na vlast došli nacisti, s kojima nije želio imati posla jer prema njima nije osjećao nikakve simpatije, otišao je u Hollywood. Bio je lijevo orijentiran filmaš, čak su ga nazivali Crveni papa jer se u filmskom svijetu smatrao izrazitim ljevičarom. Otišao je u Hollywood i ondje snimio film koji je doživio neuspjeh.

Međutim, tada dolazi do obrata. Iz nejasnih razloga vratio se u Austriju, koja je tada bila pod nacističkom okupacijom, odnosno u nacističku Njemačku, te je snimio nekoliko filmova za naciste, za Ministarstvo propagande Josepha Goebbelsa. Kehlmann je pomislio kako je to toliko nevjerojatna priča te je o tome napisao roman.

- Za mene, kao pisca i pripovjedača, to je zapravo bila mogućnost da s njim pronađem put u Treći Reich. Da ispričam priču o nacističkoj diktaturi koja u tom obliku – tako sam mislio i nadao se – još nije bila ispričana. Ne samo da priča o Pabstu još nije bila ispričana, nego ni priča o emigrantu koji se vraća i čini mnogo malih moralnih kompromisa te pod nacistima doista može raditi i miri se s onim što za to mora učiniti.

Dok neki umjetnici u svome stvaralaštvu mogu ostati politički neutralan, odvojeni od svijeta u kojem žive, filmaši – kaže Kehlmann – ne mogu. Nužno moraju raditi kompromise. Nemoguće je snimati filmove ako ih netko obilno ne financira i ne opskrbljuje potrebnim resursima.

- A to znači da je film zbog toga već tada, a zapravo je to i danas, uvijek bio politička umjetnost. Jer ljudi koji snimaju filmove uvijek moraju na neki način praviti kompromise s onima koji imaju vrlo mnogo novca i moći te ih uvjeravati da im dopuste raditi svoj posao. Uvijek je tako, i redatelji su naviknuti na to da moraju uvjeravati druge i praviti kompromise, ali to, naravno, postaje osobito važno i problematično kad imaju posla s diktaturom, a ne s demokratskim sustavom.

Jednostavno smo naviknuti stalno činiti moralne kompromise, neprestano prihvaćati stvari koje zapravo ne smatramo dobrima, kaže Kehlmann. Vrlo su rijetki ljudi koji nisu spremni na to. U demokraciji, u liberalnoj državi, važno je da kompromisi koje činimo nisu moralno katastrofalni. No u diktaturi se događaju užasne stvari i kad čovjek čini male, svakodnevne kompromise, prihvaća i užasne stvari.

- Zato mislim da je glavna pogreška koju Pabst čini u mom romanu – ali i stvarni Pabst – upravo u tome što je otišao iz Amerike. Čak ako ondje i nije mogao dobro raditi, nikada nije trebao otići. Ali, kao što rekoh, pitanje nije treba li čovjek u životu uvijek učiniti ono što je ispravno, jer to nije moguće. Pravo je pitanje prije: kako možemo pomoći organizirati državu u kojoj se čovjek po nekoliko puta na dan ne suočava s moralno najtežim odlukama? Jer to je država u kojoj bismo voljeli živjeti.

I mi se danas u našim društvima nalazimo pred izborima koji od nas traže moralnu čvrstinu. No i mali, sitni kompromisi koje činimo mogu polako utirati put velikim promjenama. 

- U svakodnevici nemamo mogućnost učiniti nešto zbog čega bi, primjerice, prestao rat u Ukrajini, masovni pokolj u Gazi, ili slično. Možemo jednostavno odlučiti ne prihvatiti nepravdu, ali to ništa neće promijeniti. No kad bismo, primjerice, prestali jesti meso ili koristiti se dostavnom službom, doista bismo, iako se to na prvi pogled čini neznatnim, ipak pridonijeli tomu da se životni uvjeti poboljšaju.

No, jesu li moralni kompromisi koje činimo nužno veliki ugovori s vragom ili mali koraci koji nas svejedno vode u pakao?

- U većini slučajeva u životu to uopće nije tako. Vrag nikada ne dolazi i nitko nam ne podastire ugovor, nego je riječ o nečem mnogo banalnijem: o mnogim situacijama, vjerojatno nekoliko desetaka svakoga sata, u kojima imamo sasvim malu mogućnost napraviti sićušan korak u pravom ili pogrešnom smjeru. A svaki je od tih koraka toliko malen da se čini kao da uopće nije važan.

Kehlmannov je roman u različitim zemljama različito prihvaćen. U Orbanovoj Mađarskoj knjiga uopće nije spomenuta u službenim medijima, ali su je neslužbeni mediji proglasili najvažnijom knjigom godine. I u Rusiji je imao snažnog odjeka. Dobitnika Nobelove nagrade Dmitrije Muratov je rekao: „Ovo doista govori o onome što upravo proživljavamo u Rusiji.“

- A sad sam iskusio i to – živim u Americi – da je roman u Americi privukao golemu pozornost, znatno veću nego bilo što drugo što sam ikad napisao. To je, dakako, povezano s temom, jer mnogi ljudi u Americi danas, pod Trumpom, imaju dojam da moraju činiti mnogo malih kompromisa koje sami smatraju moralno upitnima ili problematičnima. Naravno, drago mi je što se moj roman ljudima u takvoj situaciji čini važnim ili relevantnim. Ali, s druge strane, ipak bih više volio da Trump nije predsjednik i da se moj roman u Americi ne smatra relevantnim.

Ipak, dok je predstavljao knjigu u Americi, gdje uglavnom i živi, nitko nije ograničavao njegovu slobodu izražavanja. O knjizi je govorio i na televiziji. Međutim, kaže da ako čovjek ima vizu ili zelenu kartu, mora jako paziti što govori, jer mu se to može oduzeti.

- Usporedba s Njemačkom 1933. odnosi se na takozvane 'undocumented immigrants', odnosno osobe koje nisu službenim putem ušle u zemlju, ali u mnogim slučajevima već desetljećima žive u Americi, plaćaju porez, zaposlene su, često čak imaju i zdravstveno osiguranje i doista su integrirane u zajednicu. No službeno su i dalje undocumented immigrants. Dosad se to apsolutno toleriralo. I, kao što rekoh, gospodarstvo živi od tih ljudi. A sad ih nemilosrdno progone, uhićuju i smještaju u 'detention centers'. Izraz 'detention center' zvuči bezazleno, ali s obzirom na uvjete u tim centrima moglo bi se reći da su to koncentracijski logori. Ti ljudi doista žive u situaciji sličnoj onoj u kojoj su živjeli Židovi u Njemačkoj 1933.

Kehlmann se dotaknuo i birača koji glasuju za, primjerice Trumpa, Bolsonara, pa i za njemački AfD koji naziva neofašistička stranka i to ' na pravi njemački način'. Kaže da s takvim ljudima nešto nije u redu. 

- Kad govorimo o moralnim kompromisima, i glasovanje je moralna obveza. Ne bismo uvijek trebali oslobađati odgovornosti ljude koji glasuju za fašističke stranke. Trebali bismo reći: i glasovanje je moralni čin, a ljudi koji glasuju za Trumpa ili AfD počinili su strašnu moralnu pogrešku. I trebali bi se sramiti.

Kaže kako se nada da će noćna mora u SAD-u uskoro završiti. Međuizbori su blizu, a nakon dvije godine slijede predsjednički izbori. Smatra mogućim da će se SAD izvući iz te noćne more, dok dijelovi Europe upravo upadaju u nju i još je moraju proživjeti.

- Ali načelno nisam pesimističan. Mislim da bi noćna mora mogla završiti.