21:43 / 14.12.2021.

Autor: Labitint/Sanja Corazza/P.F./HRT

Odrasla bez roditelja, a svoj život i bol pretočila u stihove

Filipa Jadrić, dobitnica Albatrosa

Filipa Jadrić, dobitnica Albatrosa

Foto: Labirint / HRT

Filipa Jadrić, jedva punoljetna djevojka iz Kaštel Starog, učenica medicinske škole, dobitnica je književne nagrade Albatros. Ta mlada pjesnikinja odrasla je bez roditelja, s bakom i sestrom. Svoj život, svoje boli, svoja pitanja uspješno je pretočila u stihove.

"Sa 15 sam godina rekla da želim umrijeti sretna.
Ali, kako da ti objasnim umiranje...ako ne umiremo
Iz nas mogu izrasti paprati, možemo othraniti mladog orla
ako ćemo pasti kao sivi snijeg na dnu mora".

Jedna je to od pjesmi koju je napisala Filipa.

- Čim pogledate u more možete naći inspiraciju. Jednostavno, ja ovdje živim cijeli život, cijelo svoje djetinjstvo sam provela u Kaštelima i vežu me brojne uspomene za ta ista Kaštela, neki najljepši trenuci, fešte, ulice, kale, kako god da ih nazovem, miris mora, soli, ta vrućina, sve te to može potaknuti, turisti, uvijek je neka gužva, uvijek je neko ludilo, ovdje stvarno možete naći motiv za pisanje, objasnila je Filipa Jadrić.

- Nekako kad je bila drugi, treći razred, već je ona pisala. Uvijek bi uzimala teku i išla bi pisati. Ali ispočetka mislila sam sve je to u dečjoj glavi, kao što i je. Mislim stvarno, tako i je. Sve dok nije jedan dan rekla  bako, mogu li ti pročitati što sam pisala, ispričala je Filipina baka Gordana Tomić.

Filipa kaže kako se većinom bavila pitanjima koja su ju mučila, stvarima koje su je možda na neki način boljele.

- Zapravo sam uvijek htjela na neki način da drugi ljudi mogu vidjeti svijet kroz moje oči, istaknula je Filipa.

"Ne može vrijeme, 
sati toče u godine u strahu od kašlja,
gubitka štaka i glasa,
tko bi te onda čuo osim mene", pročitala je Filipa iz svoje knjige.

Svoju je prvu knjigu Filipa ambiciozno odlučila objaviti već u 8. razredu, no planovi se nisu ostvarili. Od prve pjesme koju je posvetila svome psu do ukoričene zbirke zahvaljujući nagradi Albatros, ipak je prošlo nešto godina.

- Nisam sanjala da će se ovo dogoditi. Moja prva rekacija bila je Isuse, ne mogu vjerovati, rekla je.

- Za ovaj Albatros, bilo je da smo u 2 minute došli do pošte poslati.  Ona to nije htjela uopće poslati jer ona te pjesme voli čuvati za sebe. Ima ih 600-700 napisanih. Ona to nije htjela poslati, ja sam je gurala, trčale smo na poštu da se ne zatvori da pošaljemo, rekla je baka.

- Otkako znam za sebe zapravo, ja bih rekla da živim s bakom. Mama nije odigrala neku bitnu ulogu u mom životu, niti tata. Meni je baka jednostavno centar svijera, naglasila je Filipa.

Dodala je kako je ipak imala lijepo djetinjstvo bez obzira na situacije koje su joj se dogodile i koje nisu možda prirodne za njezine godine.

Najvažnije je bilo da joj se da ljubav, da joj se da potpora, da joj se da neki čvrsti oslonac, istaknula je baka.

Za medicinu se zainteresirala kad joj se baka srušila pred očima. Upisala se u zdravstvenu školu u nadi da će joj moći priskočiti u pomoć kada bude potrebno.

- Moja baka je imala dosta problema sa zdravljem, pogotovo kad je mama umrla, mislim da je to njoj bio jedan veliki šok, rekla je Filipa.

U Filipinoj školi jako su ponosni na njezinu književnu nagradu. Ne pamte kad je netko od budućih medicinara nagrađen za pjesništvo.

Drago mi je radi nje jer mislim da joj je ovo njoj dalo neko stvarno samopuouzdanje u životu, baš ono radi nje. Ne mogu biti sretnija, istaknula je baka.

- Za svoju sestru mislim da je predivna, nadarena osoba, koja je kroz svu svoju neku, hajdemo reći bol i sve što joj se dogodilo, našla neki dobar smjer, gdje je sve to kroz taj svoj talent pokazala. Preponosna sam i jako mi se sviđaju njeni radovi, rekla je Filipina sestra Gordana Jadrić.

- Motivi za moje pjesme su uglavnom ljubav jer ja smatram da nekako iz ljubavi proizlazi sve, uvjerena je Filipa.

"Kažeš mi da voliš to što psujem,
što pušim i što pišem.
Možeš se spakirati,
za tebe više nema mjesta u mojim pjesmama", pročitala je Filipa još jednu svoju pjesmu.

- Bilo bi mi zanimljivo studirati psihologiju, pedagogiju, volim rad s ljudima, izrazila je želju Filipa.

Voljela bih da joj se to ispuni, da upiše što želi. Ili makar da ide negdi dalje, da se ne zarobi u bolnicu, nije mi to baš,  iskrena je baka.

"Kada me savlada umor, čitava se tresem,
u moje šake pune sočnog sunca,
moja gola ramena na koja slijeću zmajevi,
moja koljena, na kojima nisam znala klečati, pročitala je na kraju Filipa još jednu pjesmu.

Više pogledajte u prilogu iz emisije Labirint:

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!